Smijem sa sigurnošću reći da mi je skoro svaki petak bio predodredjen za umor, i lose misli. Ovaj je bio super.

Odvela ja mamu doktoru jucer. Vadila je konce poslije operacije. Bogu hvala, uredno rana zarasla. Sve je super. Normalizirala je i postoperativnu nervozu i svjesnost da mora da sluša šta joj se govori, inače će biti loše po njeno zdravlje ako se bude opirala svim savjetima i mom trudu da je koliko toliko održim u nekom normalnom zdravstvenom stanju.

Ali kako ženi objasniti da ne smije da podiže teško, da ne radi ono što joj nije potrebno, da ne juri u situacije iz kojih se nije sposobna samostalno izvući, alaudiram na kućanske poslove.

Moja mama je bolovala od karcinoma dojke. Naravno kao i svaka bolest, i ta ostavi posljedice. U njenom slučaju te posljedice su bile u vidu disfunkcionalnosti lijeve ruke.

Kako je nije pokretala niti vjezbala, došlo je do pa skoro 50% blokade mišića ramena, jer joj je neki tamo kvazi stručnjak rekao kako ruka treba mirovati. Eee alo, doktor rekao da joj ruka treba mirovati jer će njena funkcija biti svedena na minimum. I ona poslušala.

Ja ko’ kakva budala dodjem smoždena svojim obavezama kući, kad imam šta da vidim. Ona grca u suzama, ruka je boli. Nagli otok, limfedem, jer izvadjeni su limfni cvorovi pazusne jame, koji iz sata u sat postaje veci i veci. Sta, kud, vec kasno u večer zovem kolegu ortopeda, kontam pomagaj covjece kako znas i umijes, meni je izmaklo kontroli. Propise antibiotike, i zavrsi se na tome.

Ja sam vjezbala tu ruku sa njom, masirala, jezik otupila kako ce sve biti u redu ako bude slusala, ali ne pije vode. Ipak ja sam samo njena kcer, a ne neko ko itekako ima pojma o tim stvarima, i koji svakodnevno prodje desetine snimaka ruku, nogu, glave i čega sve ne, samo da bi nekomu bila uspjesno uspostavljena dijagnoza. Ali ne, po njenom, ja nemam pojma.

Ali bilo kako bilo, odvedem ja nju u petak da joj izvade konce. naravno sve proslo super, i usput ulovim fizijatra i odvedem je na pregled.

Cekajuci da sestra da knjizicu i karton, vidjela sam je gdje sjedi u čekaonici.

Moja mama, žena koja je majka i supruga i veliki borac koje je prosla toliko straha, rezanja, bolova nikad se nije pozalila. Moja sva snaga je lezala u toj zeni koja sjedi na stolici u cekaonici u dugoj smedjoj suknji i bež dzemperu, sa lijepom svilenom maramom, i savrseno slozenim kaputom koji je stavila na koljena preko ruke. Bolest nije ubila njenu jednostavnu ljepotu, njene savrseno smedje oci, i predivni najdivniji osmijeh. Dugi prsti i fino podrezani nokti, bez ijedne jedine mrljice, i toliko cisto i mekano lice bez puno bora, da joj na njemu mogu pozavidjeti mnoge zene, su odavali njenu savrsenu brigu za detalje. Sjedeci tako, pogledala je u mene, kao da me osudjuje sto sam je dovela fizijatru. Nasmijala sam joj se sa odobravanjem da je na redu da udje u ordinaciju. U tom trenutku njeni savrseno rumeni obrazi, su se blago zabljedjeli, kao da je bez zraka. Govorim joj da ce sve biti uredu, da nema razloga za strah, da je to samo rutinski pregled, i da je za njeno dobro.

Naravno žena, doktorica, ju je polako ali sigurno ubjedila da treba da ide na fizikalne terapije i to intenzivno.

Prvu put sam u njoj vidjela neki strah, neku trepet. Bila sam tu pored nje na obicnom pregledu, ali vidjela sam strah. Vidjela sam djeciji strah. Kad sam je upoznala sa svojom koleginicom i predocila joj sve, i zasto je ona oklijevala svo vrijeme, nasmijala se. Samo sam na mami vidjela izraz okalsanja, nesto kao kad dijete prvi put vodite zubaru, pa ima onaj karakteristican vrisak u sebi, na momenat prije nego pocne plakati nekontrolisano, otimati se i bjezeci u sigurne ruke.

Oblaceci joj majicu nakon pregleda, kratko se nasmija, i tiho ce: “Pa ipak ova tvoja drugarica nije toliko loša. Mogla bih čak i na terapije dolaziti.”

Nasmijala sam se. Prvi put je to malo dijete provirilo iz svog zatvorenog svijeta. Kao da se necega rijesila. Kao da je nesto isparilo iz nje u tom trenutku, kao da je svaka moja molitva postala zvucna na nebesima, kao da je sav moj trud konacno dao plod. Pomislila sam u tom trenutku “Hvala ti Boze, kad je pristala, kad ce poceti. Hvala Ti.”, i zaista je tako i bilo. Osjetila sma olaksanje ko’ mama kad odvede dijete na pregled, pa se vise boji od djeteta. Prvi put sam se osjetila kao mama. Prvi put sam osjetila njenu ovisnost o meni. Prvi put sam vidjela da strah moze i poraziti i osloboditi covjeka.

U nasem slucaju je bilo relativno dobro. Poslije pregleda, govorim joj da idemo kuci. Kategoricno me odbila. Odbrusi mi kratko da idemo setati, jer ne vrijedi ovako fin i suncan dan provesti u kuci.

Bio je to dobar petak, barem sretniji i ispunjeniji nego nekoliko prethodnih.

Čačkam danas po ovim informativnim sajtovma i naidjem na jedan vrlo zanimljiv naslov. Trojica muškaraca, svaki od njih otac, jedan ima dvoje, a ostala dvojica po jedno dijete, odlučili su u čast majkama, ženama generalno, da budu “trudni” jedan čitav mjesec.

Naravno, taj mjesec je 9ti, visoki stepen gravidnosti.

Zanimljiv je način na koji će to izvesti. Na sebi će nositi “trudnički stomak” ukupno težak 15 kg, i sa njim će provesti 30 dana; sa njim će spavati, jesti, kupati se, putovati, raditi etc.

Svaki od njih je prešao 40 godina i mislim da će im biti zabavno, da makar na fizički način opišu taj period kad kičma kvrcka, noge su oteknute, kad žene idu na wc svako malo, teško im je pronaći odgovarajuću poziciju za spavanje i definitvno im je raspoloženje uzdrmano. Sama priprema žene kroz taj mjesec je tegobna. Prvo što se priprema za jedan čin koji ni po čemu nije jednostavan, do samog susreta sa onim što slijedi, strah nervoza i anksioznost, a to je da se navikne na jedan dio sebe koji će, pa možda zauvijek, biti ovisno o njenom biću.

No to na stranu. Tri muškarca se odlučila da “prožive” 9ti mjesec trudnoće. Ovo me pomalo podsjeća na onaj eksperiment sa elektrodama koje su prikačili na dečke da iskuse pa barem neki od porodjajnih bolova. Mada to nije ni blizu onoga što mame prodju, zar ne?

Ne osjećaju pucketanje u karlici, grčenje koje ne može opisati ni jedan dio fiziologije, i osjećaj boli koji rastavlja svaki dio tijela.

Ali nema veze, potrudili su se. Svoje svakodnevne dogadjaje prenose na stranici 3pregnantdads.com. Ako ništa, imaju toliko nezgodnih situacija, da sav taj eksperiment djeluje kao šega nego kao nešto ozbiljno.

Postoji jedan text upravo o kvantumu bolova koje žene osjećaju za vrijeme poroda koje iznosi oko 52 jedinice boli, što je isto skoro kao lomljenje 20 kostiju u tijelu istovremeno. To je zapanjujuće, jer tijelo može da podnese oko 49 jedinica boli prije nego izgubi snagu. Izmedju ostalog, navodi se da se cjelokupna karlica kod žene doslovno rastavi usljed istiskanja bebe u procesu porodjaja, a da ne pričam o svemu ostalom.

Nositi na sebi teret od 15 kg i nositi u sebi živo biće koje se budi kad vi spavate, i spava kad vi radite, nije za poredjenja. Takodjer, teško mi je usporediti bebu koja se okreće i prevrće, udara, i mirujućeg tereta na sebi kojeg mogu zbaciti kad požele.

Jeste za pohvalu, ali ne za pompeznost da zauzima mjesto na naslovnici  Daily Maila.

Neću pričati ni šta sve žene prodju dok hormoni upravljaju njima. To ću već nekim drugim povodom.

Dijeta. Rezolucija o mršanju je postala prava noćna mora. Danima razmišljam o hamburgeru. Sedmica kako mi hamburger, u finom mekanom pecivu sa dosta sosa ne izlazi iz glave. Valjda kad je čovjek gladan, sve mu je ukusno, čak i ono što nikad ne jede. Ko’ ja i hamburgeri.

Nisam ljubitelj brze hrane, koja je prepržena i teška. Ali ovo mi je već par dana toliko urezano u čulo mirisa i okusa. Pa se pitam zašto. Jedem sve zdravo, i ove “superfood” namirnice.

Barem je u mojoj kući hrana oduvijek bila način da se svi skupe oko stola, i da se tu rasprave svi problemi, da se priča o dnevnim dogadjajima. Ručak je poput sata odjeljenske zajednice.

Promatrajući historiju Bosanske kuhinje, vidjet cemo svakakve raznovrsnosti, svakakvu hranu, načine pripreme, izgled, boje, mirise, okuse. Kažu stranci da “nema kuhinje nad Bosansku kuhinju” i da promatrajući način kako se sve priprema, sa kolikom pažnjom i sa koliko ljubavi, malo je reći da naša kuhinja nije kuhinja ljubavi.

Zamislite kako to izgleda kad mama napravi ručak nedjeljom, sarmi, japraka, bureka, baklave, meso toliko mekano, a ni marinirala ga nije, nego ga strpljivo kuhala na šporetu, pazila da ne izgori. Savršeno mekano i ukusno i  toliko sočno da niti jedan restoran ne moze da zamijeni taj Bosanski ručak koji mama jedva čeka da napravi nedjeljom. Od tud i rekoh da su naše kuhinje, kuhinje i sofre pune ljubavi, toplote. Jer gledajući svoju mamu, gledam kako uplete svoje emocije, svoju želju da sve bude savršeno, od obične pogače do svega ostalog.

I za mene vrijedi ona rečenica: “Ko voli kuhati, voli i pojesti!” Mislim da sam to upravo naslijedila od nje.

Imam priličan set kuhara, recepata, a i sama volim zavrnuti rukave i nakuhati sto se kaze “svega i svačega.” Nažalost, sticajem okolnosti, vrijeme mi ne dozvoljava da kuham baš svaki obrok. Ali vikendi su odvojeni za kuhinju, kasike, miksere, kolače, peciva i svakakve poslastice. Od tud i ta rezolucija, da se smrša jer zima je učinila svoje a meni je još ostalo 4 hefte, pa prilično duge. I vjerujem sa još mnogo ideja o hamburgerima i ražnjićima, i raznim mlajc mljac sosevima, kolačima i čemu sve ne.

A danas za ručak je zeljanica. Odoh da parim oči, da je gledam i pojedem pogledom.

Uvijek mi je pisanje prvog bloga bilo relativno kratko, obično bez nekog početka i kraja, i sa nekom dozom treme i isčekivanja na šta bi to moglo ličiti kad se zaključi sa “fajrunt”.

Ali, kako god dodjoh vam i ja, da se družimo, pišemo, dijelimo znanje, dobre i loše dogadjaje. I možda se konačno naučim da pišem sve riječi i slova sa kvakicama.

Emme