Blog petkom

Obzirom da je sva ova priča o ljudskoj snazi, izdržljivosti, i izazovima u životu počela sinoć, počela sam da razmisljam o tome odakle je u meni ovolika snaga? Kažu mi ljudi koji me znaju, kako to ja umijem da budem nasmijana vedra i raspoložena, i kako da uspijem ama baš uvijek da izmamim taj tračak vedrine i zarazim pozitivom?

Na žalost, nisam imala mentora za pozitivnu energiju, niti nekoga da me nauči kako da vjerujem da nada pobjeđuje, niti nekoga da me nauči da vjera u Boga i nadanje, pa onda ljubav mogu sve da pobijede. Ne samo sve zle i loše događaje, vec i da savladaju svu negativnost iz ljudi, sav nutarnji naboj loših vibracija i energije koji jednostavno šamara sve oko sebe.

Zašto smo zaboravili ljubav, nadanje, zašto preskačemo vjeru u Boga, ili vjeru u bilo šta, vjeru u ljude, u dobro, u pozitivno?

Imam jednu dobru osobinu. Čačkam, dok ne isčačkam sve ono dobro u čovjeku. Volim vidjeti sreću na licima. Volim vidjeti osmijeh. Volim vidjeti taj trag energije koja blješti i razbije svaki mrak oko sebe.

Na nadu gledam kao na svijeću u tamnoj sobi. Naučila sma na tamnu komoru jos davno, kad sam se opredjelila na radiologiju, i vjerujte mi nakon nekog vremena prilagodite se mraku, a oči vam budu kao kod mačke. I namjanji detalj vidite iako je mrkli mrak. Ali kad zalaite svijeću u tamnoj mračnoj sobi, ona dobije novi izražaj, toplinu, sjetu, ljubav. Dobije nešto sto kad pogledamo u nama stvori neopisiv osjecaj slobode. Otjera mrak, i učini da svjetlo pobijedi sva ona “čudovišta” sto vrebaju iz mraka.

Nisam to znala prije nekad. Nisam znala šta je nada. Nisam znala ni sta znaci imati mrak oko sebe i u sebi. Imala sam tunelski vid. Nisam razumjela neke stvari koje se desavaju.  Vjerovala sam da se ništa loše ne može desiti, da se meni ili bilo kome meni bliskom ne može desiti pad, udarac ili slom.

Bila sam u krivu.

Vrlo rano sam okusila strah. Imala sam 4 godine, i kao svaki klinjo nisam znala ni sta je rat, ni sta je granata, ni šta su geleri, ni šta znaci izgubiti omiljenog plišenog zeca.. Nisam znala šta znači nemati kuću, nemati brata, nemati ništa sto je normalno. I onda sam naučila. Nedugo poslije toga prezivjela sam sa mamom situaciju kad su mi dva brata blizanca bebe umrli, a mama iskrvarila. Jedva živa ostala. Sjećam se da sam sva bila krvava jer sam se zakacila za nju tad i ne znam ni kako samo su me otrgnuli od nje. Vidjela sam dva mala tijela koja su bila nepomična. To mi je tad bilo strano. Nisam znala ni sta je krv, jer sam znala da kad se udarim da me boli, i da je to krv sto izidje ono malo kad se ogrebemo na koljenu.

Kao prvačić isla sam u skolu, mama je bila dugo u komi, pa u bolnici, pa je nakon mjeseci što je nisam vidjela, pojavila se jedna zena koja nije ličila na moju mamu, blijeda, izmučena, mršava..Sestra koja mi je tad bila sve, me jedina grlila i kupala i češljala i radila sa mnom zadacu, i bila mi sve u tih par mjeseci života. Ostavljeni kod nane i dede nismo imali nikoga više, jer su svi bili daleko od nas.

Od toga je proslo dana, mjeseci godina. I kao odrasla osoba, odem na  fax, formiram svoje neko vidjenje svijeta, i vjerujem da ništa ne moze proći, niti se desiti loše.

Kako sam za praznike došla kući poslije ispita, vidjela sam da nešto nije u redu. Moja mama sva u lošem izdanju. Smije se ali nije to to. Otkrila sam taj dan da ima karcinom dojke. I to bi vjerovatno mene prošlo, da se slučajno nije ukocilo rame i ruka dok se kupala. Sada već kao odrasloj svijet je bio prilicno jasan, i jasno ograničen, a i desavanja mnogo realnija i konkretnija.

Znala sam da nema suza očajavanja i kukanja. I tu je bio kraj svim lošim emocijama. Odlučila sam da moram biti jaka. Da moram da dam svu svoju snagu energiju i pozitivizam toj ženi koja je sve učinila da budem to sto jesam. Nakon operacija i operacija, terapija i svih zavrzlama, ona je staa na noge. Izmučena, slaba, iz dana u dan sam gledala taj fantastičan put jednog čovjeka koji zaista može da se podsticajem digne sa koljena. Bila se ona predala, vec na startu. Bila se pomirila da ce umrijeti na prvoj operaciji. Vjerovala je da se ništa dobro ne može desiti. Bili su i doktori odustali. Bili su svi odustali čak i ona od sebe. Ali ja nisam bila odustala. I pobijedila sam.

Medjutim, pozitiva se kreira, kao iskra koja se zapali u mraku, kao svijeća koja gori, kao uljana lampa koja dogori dok sunce ne izidje i ne obasja sobu.

Naučila sam sta znači biti jaka, i koliko je važno vjerovati u dobro. Od svega na svijetu, najvažnije je biti i ostati pozitivan, vjerovati u tu iskru, zapaliti tu svijeću.

Kako sam s njom prolazila sve etape, otac je dozivio manji infarkt, pa smo onda obe čupale njega. Sestra koja je po prirodi ispostavilo se krhkija i lomljivija, je postala zaražena tom energijom. Kreirali smo svoj mali vrt pozitivnih emocija, osmijeha, radosti. Naučili smo sve troje da se snaga uči, da se dobro uči, da se pozitiva uči, da se može i prenijeti.

Pitate se zašto sam ovo sve napisala?

Zato sto tamo u otvorenom svijetu, svi su zagnjureni glavom u problemima, od zdravlja do sitnih ljudskih briga. Očaj nije rješenje. On je posljedica našeg izbora. Nasmiješite se nekome, pozdravite nekoga, uljepšajte nekome dan, stavite ruku na nečije rame, i budite izvor svjetlosti a ne mraka. Ne budite tamne komore života. Uistinu život je prekratak da se zabavljamo mrakom.

Toliko toga čeka na sve nas, toliko dobrih lijepih i pozitivnih stvari. Toliko ljubavi je vani, toliko emocija treba da se pokaže. Budite nečiji prijatelj, poznanik, donosilac osmijeha, budite nečija iskra svjetlosti.

Read 6 comments

  1. Aferim! Odavno nista toplije i ljepse ne procitah ovdje 🙂
    Osmijeh je vec tako dugo moj zastitni znak da naprosto ne znam drugacije. A naucila sam da je i svako zlo za neko dobro. Vidis ponekad rat, ponekad bolest naprave od nas pozitivnije i bolje ljude 🙂
    Saljem ti jedan 🙂 i jedan :hug za tu jaku zenu u tebi!

    Prijavi komentar

Leave a Reply