Čačkam danas po ovim informativnim sajtovma i naidjem na jedan vrlo zanimljiv naslov. Trojica muškaraca, svaki od njih otac, jedan ima dvoje, a ostala dvojica po jedno dijete, odlučili su u čast majkama, ženama generalno, da budu “trudni” jedan čitav mjesec.

Naravno, taj mjesec je 9ti, visoki stepen gravidnosti.

Zanimljiv je način na koji će to izvesti. Na sebi će nositi “trudnički stomak” ukupno težak 15 kg, i sa njim će provesti 30 dana; sa njim će spavati, jesti, kupati se, putovati, raditi etc.

Svaki od njih je prešao 40 godina i mislim da će im biti zabavno, da makar na fizički način opišu taj period kad kičma kvrcka, noge su oteknute, kad žene idu na wc svako malo, teško im je pronaći odgovarajuću poziciju za spavanje i definitvno im je raspoloženje uzdrmano. Sama priprema žene kroz taj mjesec je tegobna. Prvo što se priprema za jedan čin koji ni po čemu nije jednostavan, do samog susreta sa onim što slijedi, strah nervoza i anksioznost, a to je da se navikne na jedan dio sebe koji će, pa možda zauvijek, biti ovisno o njenom biću.

No to na stranu. Tri muškarca se odlučila da “prožive” 9ti mjesec trudnoće. Ovo me pomalo podsjeća na onaj eksperiment sa elektrodama koje su prikačili na dečke da iskuse pa barem neki od porodjajnih bolova. Mada to nije ni blizu onoga što mame prodju, zar ne?

Ne osjećaju pucketanje u karlici, grčenje koje ne može opisati ni jedan dio fiziologije, i osjećaj boli koji rastavlja svaki dio tijela.

Ali nema veze, potrudili su se. Svoje svakodnevne dogadjaje prenose na stranici 3pregnantdads.com. Ako ništa, imaju toliko nezgodnih situacija, da sav taj eksperiment djeluje kao šega nego kao nešto ozbiljno.

Postoji jedan text upravo o kvantumu bolova koje žene osjećaju za vrijeme poroda koje iznosi oko 52 jedinice boli, što je isto skoro kao lomljenje 20 kostiju u tijelu istovremeno. To je zapanjujuće, jer tijelo može da podnese oko 49 jedinica boli prije nego izgubi snagu. Izmedju ostalog, navodi se da se cjelokupna karlica kod žene doslovno rastavi usljed istiskanja bebe u procesu porodjaja, a da ne pričam o svemu ostalom.

Nositi na sebi teret od 15 kg i nositi u sebi živo biće koje se budi kad vi spavate, i spava kad vi radite, nije za poredjenja. Takodjer, teško mi je usporediti bebu koja se okreće i prevrće, udara, i mirujućeg tereta na sebi kojeg mogu zbaciti kad požele.

Jeste za pohvalu, ali ne za pompeznost da zauzima mjesto na naslovnici  Daily Maila.

Neću pričati ni šta sve žene prodju dok hormoni upravljaju njima. To ću već nekim drugim povodom.

Dijeta. Rezolucija o mršanju je postala prava noćna mora. Danima razmišljam o hamburgeru. Sedmica kako mi hamburger, u finom mekanom pecivu sa dosta sosa ne izlazi iz glave. Valjda kad je čovjek gladan, sve mu je ukusno, čak i ono što nikad ne jede. Ko’ ja i hamburgeri.

Nisam ljubitelj brze hrane, koja je prepržena i teška. Ali ovo mi je već par dana toliko urezano u čulo mirisa i okusa. Pa se pitam zašto. Jedem sve zdravo, i ove “superfood” namirnice.

Barem je u mojoj kući hrana oduvijek bila način da se svi skupe oko stola, i da se tu rasprave svi problemi, da se priča o dnevnim dogadjajima. Ručak je poput sata odjeljenske zajednice.

Promatrajući historiju Bosanske kuhinje, vidjet cemo svakakve raznovrsnosti, svakakvu hranu, načine pripreme, izgled, boje, mirise, okuse. Kažu stranci da “nema kuhinje nad Bosansku kuhinju” i da promatrajući način kako se sve priprema, sa kolikom pažnjom i sa koliko ljubavi, malo je reći da naša kuhinja nije kuhinja ljubavi.

Zamislite kako to izgleda kad mama napravi ručak nedjeljom, sarmi, japraka, bureka, baklave, meso toliko mekano, a ni marinirala ga nije, nego ga strpljivo kuhala na šporetu, pazila da ne izgori. Savršeno mekano i ukusno i  toliko sočno da niti jedan restoran ne moze da zamijeni taj Bosanski ručak koji mama jedva čeka da napravi nedjeljom. Od tud i rekoh da su naše kuhinje, kuhinje i sofre pune ljubavi, toplote. Jer gledajući svoju mamu, gledam kako uplete svoje emocije, svoju želju da sve bude savršeno, od obične pogače do svega ostalog.

I za mene vrijedi ona rečenica: “Ko voli kuhati, voli i pojesti!” Mislim da sam to upravo naslijedila od nje.

Imam priličan set kuhara, recepata, a i sama volim zavrnuti rukave i nakuhati sto se kaze “svega i svačega.” Nažalost, sticajem okolnosti, vrijeme mi ne dozvoljava da kuham baš svaki obrok. Ali vikendi su odvojeni za kuhinju, kasike, miksere, kolače, peciva i svakakve poslastice. Od tud i ta rezolucija, da se smrša jer zima je učinila svoje a meni je još ostalo 4 hefte, pa prilično duge. I vjerujem sa još mnogo ideja o hamburgerima i ražnjićima, i raznim mlajc mljac sosevima, kolačima i čemu sve ne.

A danas za ručak je zeljanica. Odoh da parim oči, da je gledam i pojedem pogledom.