Smijem sa sigurnošću reći da mi je skoro svaki petak bio predodredjen za umor, i lose misli. Ovaj je bio super.

Odvela ja mamu doktoru jucer. Vadila je konce poslije operacije. Bogu hvala, uredno rana zarasla. Sve je super. Normalizirala je i postoperativnu nervozu i svjesnost da mora da sluša šta joj se govori, inače će biti loše po njeno zdravlje ako se bude opirala svim savjetima i mom trudu da je koliko toliko održim u nekom normalnom zdravstvenom stanju.

Ali kako ženi objasniti da ne smije da podiže teško, da ne radi ono što joj nije potrebno, da ne juri u situacije iz kojih se nije sposobna samostalno izvući, alaudiram na kućanske poslove.

Moja mama je bolovala od karcinoma dojke. Naravno kao i svaka bolest, i ta ostavi posljedice. U njenom slučaju te posljedice su bile u vidu disfunkcionalnosti lijeve ruke.

Kako je nije pokretala niti vjezbala, došlo je do pa skoro 50% blokade mišića ramena, jer joj je neki tamo kvazi stručnjak rekao kako ruka treba mirovati. Eee alo, doktor rekao da joj ruka treba mirovati jer će njena funkcija biti svedena na minimum. I ona poslušala.

Ja ko’ kakva budala dodjem smoždena svojim obavezama kući, kad imam šta da vidim. Ona grca u suzama, ruka je boli. Nagli otok, limfedem, jer izvadjeni su limfni cvorovi pazusne jame, koji iz sata u sat postaje veci i veci. Sta, kud, vec kasno u večer zovem kolegu ortopeda, kontam pomagaj covjece kako znas i umijes, meni je izmaklo kontroli. Propise antibiotike, i zavrsi se na tome.

Ja sam vjezbala tu ruku sa njom, masirala, jezik otupila kako ce sve biti u redu ako bude slusala, ali ne pije vode. Ipak ja sam samo njena kcer, a ne neko ko itekako ima pojma o tim stvarima, i koji svakodnevno prodje desetine snimaka ruku, nogu, glave i čega sve ne, samo da bi nekomu bila uspjesno uspostavljena dijagnoza. Ali ne, po njenom, ja nemam pojma.

Ali bilo kako bilo, odvedem ja nju u petak da joj izvade konce. naravno sve proslo super, i usput ulovim fizijatra i odvedem je na pregled.

Cekajuci da sestra da knjizicu i karton, vidjela sam je gdje sjedi u čekaonici.

Moja mama, žena koja je majka i supruga i veliki borac koje je prosla toliko straha, rezanja, bolova nikad se nije pozalila. Moja sva snaga je lezala u toj zeni koja sjedi na stolici u cekaonici u dugoj smedjoj suknji i bež dzemperu, sa lijepom svilenom maramom, i savrseno slozenim kaputom koji je stavila na koljena preko ruke. Bolest nije ubila njenu jednostavnu ljepotu, njene savrseno smedje oci, i predivni najdivniji osmijeh. Dugi prsti i fino podrezani nokti, bez ijedne jedine mrljice, i toliko cisto i mekano lice bez puno bora, da joj na njemu mogu pozavidjeti mnoge zene, su odavali njenu savrsenu brigu za detalje. Sjedeci tako, pogledala je u mene, kao da me osudjuje sto sam je dovela fizijatru. Nasmijala sam joj se sa odobravanjem da je na redu da udje u ordinaciju. U tom trenutku njeni savrseno rumeni obrazi, su se blago zabljedjeli, kao da je bez zraka. Govorim joj da ce sve biti uredu, da nema razloga za strah, da je to samo rutinski pregled, i da je za njeno dobro.

Naravno žena, doktorica, ju je polako ali sigurno ubjedila da treba da ide na fizikalne terapije i to intenzivno.

Prvu put sam u njoj vidjela neki strah, neku trepet. Bila sam tu pored nje na obicnom pregledu, ali vidjela sam strah. Vidjela sam djeciji strah. Kad sam je upoznala sa svojom koleginicom i predocila joj sve, i zasto je ona oklijevala svo vrijeme, nasmijala se. Samo sam na mami vidjela izraz okalsanja, nesto kao kad dijete prvi put vodite zubaru, pa ima onaj karakteristican vrisak u sebi, na momenat prije nego pocne plakati nekontrolisano, otimati se i bjezeci u sigurne ruke.

Oblaceci joj majicu nakon pregleda, kratko se nasmija, i tiho ce: “Pa ipak ova tvoja drugarica nije toliko loša. Mogla bih čak i na terapije dolaziti.”

Nasmijala sam se. Prvi put je to malo dijete provirilo iz svog zatvorenog svijeta. Kao da se necega rijesila. Kao da je nesto isparilo iz nje u tom trenutku, kao da je svaka moja molitva postala zvucna na nebesima, kao da je sav moj trud konacno dao plod. Pomislila sam u tom trenutku “Hvala ti Boze, kad je pristala, kad ce poceti. Hvala Ti.”, i zaista je tako i bilo. Osjetila sma olaksanje ko’ mama kad odvede dijete na pregled, pa se vise boji od djeteta. Prvi put sam se osjetila kao mama. Prvi put sam osjetila njenu ovisnost o meni. Prvi put sam vidjela da strah moze i poraziti i osloboditi covjeka.

U nasem slucaju je bilo relativno dobro. Poslije pregleda, govorim joj da idemo kuci. Kategoricno me odbila. Odbrusi mi kratko da idemo setati, jer ne vrijedi ovako fin i suncan dan provesti u kuci.

Bio je to dobar petak, barem sretniji i ispunjeniji nego nekoliko prethodnih.