Sta je prijateljstvo?

Prema Wikipedia enciklopediji, “Prijateljstvo je pozitivan odnos između dvoje ili više ljudi, koji osjećaju međusobnu simpatij i povjerenje. Osobe u prijateljskom odnosu se nazivaju “prijatelj” ili “prijateljica”. Pojam se uobičajeno odnosi na osobe koje nisu u obiteljskoj vezi. Prijateljstvo se temelji na ljubavi, povjerenju i međusobnom uvažavanju. Prijateljska veza se “sklapa”, a ako ide prema kraju, “hladi” se. U širem smislu “prijateljstvo” može označavati dobre i često ugovorno regulirane političke odnose između naroda ili država.”

Definicija kaze svoje. Ali sta je sa primjenom tog prijateljstva u zivotu? Sta smo ustvari spremni uraditi za svoje prijatelje? Uvijek mi, kad se toga sjetim, naumpadne ona prica o ocu i sinu i o tome kako je sin od oca naucio lekciju o jednom, odnosno o pola prijatelja. Koliko smo ustvari zavarani tom idejom da imamo prijatelje?

Koliko smo se puta zapitali jesmo li stvarno toliko sretni da imamo prijatelja? Jel nasa zrtva za ljude uzaludna, jer ljudi iskoriste kad treba, pa onda kad ocekujemo da ta osoba bude prijatelj, ona jednostavno usuti, povuce se, nestane…

Sta je prijateljstvo? Jel samo u roditelju imamo prijatelja? Jel moguce da se pojavi u nasem zivotu ta jedna osoba, to jedno zivo bice kojemu bi bili podrska i od kojeg ocekujemo podrsku, koja bi nam bila prijatelj?

To “prijateljstvo” je primilo novi znacaj. Ljudi su postali jaki na rijeci. Ali djelo zaostaje.

Svi tjese, ali gdje je ona odvaznost, da te neko zagrli kad vidis da ti zivot ode u tri lijepe, ono sto mi uradimo kad vidimo da su nam prijatelji u gabuli? Ne, toga vise nema. Nema vise onog prijateljstva, kad se udaljenost brisala. Jer da bi s nekim popili kafu jer volimo tu osobu, jer nam je stalo do te osobe, kilometri nisu bili prepreka. Nazalost, vise nema toga.

Mislim da sam davno savladala teorije psihologije licnosti, citanje ljudi. Aktivan rad sa zenama koje su oboljele, i savjetovanjem cak i zdravih ljudi, i genearlno radom kako sa djecom, omladinom i starijima, zakljucila sam jedno. Svi traze ruku, prijatelja, nekoga da im pomogne savladati strah od zivota. Svi traze nekoga, onu jednu osobu, jedno biće koje ce im pruziti ruku, pruziti neko utociste njihovim mislima, pruziti im pomoc. Kad im pruzimo pomoc, vidimo zahvalnost, i olaksanje na licu.

Ali i to se svodi na potrebu. Jedni drugima idu zbog potreba, vole jedni druge zbog potreba. Sve se svelo na neke usluge potrebe i slicno. Nazalost, pruzanjem prilika “prijateljima” ne shvatamo koliko su ljudi oholi i bezobzirni. Na kraju nas poraze, i jos se nasmiju u lice.

I onda svane dan, kao u nekoj prici, kad nam se jednostavno vise ne daju prilike. Ne sto nas napusti strpljenje. Naprotiv, dosadi biti dobar prema nekim ljudima. Dosadi, jer, ljudi su nezahvalni. Pravo lice pokazu kad postanu komotni na svom terenu, u najgorem izdanju.

I tad maske padnu, i pokazu ko su zaista ljudi kojima smo pruzali svoju paznju i ljubav, s kojima smo svoje dobre, i njihove lose dane prolazili.

Jer, zivot je takav da nekad moramo uzeti onaj zivotni crni marker, i precrtati ono sto nas muci, precrtati ljude do kojih nam je nekad bilo stalo. To je tako. Jos jedna lekcija u zivotu. Ma koliko nas boljelo, i koliko osjecali tegobu, linija se mora povuci, i ime i lik precrtati.

Jedino mi zao vremena protraćenog na njih. Da sam barem spavala….