Pitam se gdje smo izgubili strpljenje. Negdje usput smo ga odbacili kao sumorno tesko realno nase unutrasnje stanje koje nas tjera da budemo jaki. Zasto nismo strpljivi kad treba? Jer ostanemo bez snage..

Imam osjecaj da se nalazim u nekoj fazi gdje nemam energije ni za sta, ni za koga, ni za kakvu situaciju u zivotu.. Gubim bitku sama sa sobom kad su u pitanju strpljenje. Strah me da ne potpadnem sama pod svoj utjecaj kolanja misli, i negativnosti koje su se izrodile u mom okruzenju.. Toliko sam suza obrisala, toliko toga zrtvovala.. Samo da ljudi koje volim najvise budu sretni i dobro.

I onda opet  iznova vodim bitke kao protiv vjetrenjaca… Cini mi se da sto vise i jace idem, to vise i brze gubim bitku..  Pitam se sta ce izici na kraju. Da li cu imati snage da sve iznesem do kraja?! Pitam se da li ce me ovo iskustvo pratiti kroz zivot, a sigurno hoce, i koliko ce utjecati na mene.. Da li ce me natjerati da zbog svega ovoga pobjegnem u nekakvu zabit i da se iskljucim od svijeta, da nestanem od svega i svih, ili da ostanem i pokazem da problemi uce, jacaju daju snagu, ma koliko teski i zapetljani bili, da mozda moze ovo moje iskustvo pomoci nekome, da one sve prolivene suze mogu da budu necije vodilje.. Mozda i sve ovo sto se desilo, natjeralo me da otvorim oci u ovoj kutiji od zivota, natjealo me da gledam na zivot kao na obicni papir koji se od vode raspadne.. da gledam na smrt kao na izlaz, na oslobadjanje.. Zaista volim zivot, i ljude koji su u mom zivotu, ali nead dodje vrijeme da ljude pustimo… Neko ode prije, neko poslije… Ljudi odlaze, i to je ono sto ne mozemo zaustaviti… Tjesi me jedno.. Ne tako davno sam cula jednu zanimljivu cinjenicu, sa vjerskog aspekta, da kad je Gospodar stvarao duse, svaku dusu je stvorio u istom trenutku, i niti jedna dusa nije u srodstvu drugoj dusi.. Samo su tijela ta koja su u vezi, krvnoj, srodnickoj, i kojoj god vezi da bila.. Svi smo ostavljeni u ovom oklopu od tijela na zemlju da imam svrhu i cilj, da ne porazimo sami sebe, da budemo strpljivi, da izdrzimo udarce koje moramo izdrzati, da budemo jaki.. Natjerala me, upravo ova cinjenica, da razmislim o svemu, da shvatim svoj zadatak, svoju ulogu, svoj cilj, i da moje zrtve nisu uzaludne, da moja snaga lezi u tome, da moj svijet stane na dva dlana koja volim vise od sve sebe, i od svega sto je oko mene…. I ove suze sad, padaju zbog nje… I molim Boga, da je jos sacuva u mom zivotu, da mi nju cuva, jer ona je moja snaga, bila, jest, bit ce i ostat ce zauvijek… Ona je moj beskrajni svemir pun ljubavi….