Pitam se gdje smo izgubili strpljenje. Negdje usput smo ga odbacili kao sumorno tesko realno nase unutrasnje stanje koje nas tjera da budemo jaki. Zasto nismo strpljivi kad treba? Jer ostanemo bez snage..

Imam osjecaj da se nalazim u nekoj fazi gdje nemam energije ni za sta, ni za koga, ni za kakvu situaciju u zivotu.. Gubim bitku sama sa sobom kad su u pitanju strpljenje. Strah me da ne potpadnem sama pod svoj utjecaj kolanja misli, i negativnosti koje su se izrodile u mom okruzenju.. Toliko sam suza obrisala, toliko toga zrtvovala.. Samo da ljudi koje volim najvise budu sretni i dobro.

I onda opet  iznova vodim bitke kao protiv vjetrenjaca… Cini mi se da sto vise i jace idem, to vise i brze gubim bitku..  Pitam se sta ce izici na kraju. Da li cu imati snage da sve iznesem do kraja?! Pitam se da li ce me ovo iskustvo pratiti kroz zivot, a sigurno hoce, i koliko ce utjecati na mene.. Da li ce me natjerati da zbog svega ovoga pobjegnem u nekakvu zabit i da se iskljucim od svijeta, da nestanem od svega i svih, ili da ostanem i pokazem da problemi uce, jacaju daju snagu, ma koliko teski i zapetljani bili, da mozda moze ovo moje iskustvo pomoci nekome, da one sve prolivene suze mogu da budu necije vodilje.. Mozda i sve ovo sto se desilo, natjeralo me da otvorim oci u ovoj kutiji od zivota, natjealo me da gledam na zivot kao na obicni papir koji se od vode raspadne.. da gledam na smrt kao na izlaz, na oslobadjanje.. Zaista volim zivot, i ljude koji su u mom zivotu, ali nead dodje vrijeme da ljude pustimo… Neko ode prije, neko poslije… Ljudi odlaze, i to je ono sto ne mozemo zaustaviti… Tjesi me jedno.. Ne tako davno sam cula jednu zanimljivu cinjenicu, sa vjerskog aspekta, da kad je Gospodar stvarao duse, svaku dusu je stvorio u istom trenutku, i niti jedna dusa nije u srodstvu drugoj dusi.. Samo su tijela ta koja su u vezi, krvnoj, srodnickoj, i kojoj god vezi da bila.. Svi smo ostavljeni u ovom oklopu od tijela na zemlju da imam svrhu i cilj, da ne porazimo sami sebe, da budemo strpljivi, da izdrzimo udarce koje moramo izdrzati, da budemo jaki.. Natjerala me, upravo ova cinjenica, da razmislim o svemu, da shvatim svoj zadatak, svoju ulogu, svoj cilj, i da moje zrtve nisu uzaludne, da moja snaga lezi u tome, da moj svijet stane na dva dlana koja volim vise od sve sebe, i od svega sto je oko mene…. I ove suze sad, padaju zbog nje… I molim Boga, da je jos sacuva u mom zivotu, da mi nju cuva, jer ona je moja snaga, bila, jest, bit ce i ostat ce zauvijek… Ona je moj beskrajni svemir pun ljubavi….

Danas sam se probudila sretna, presretna.. Toliko sam sretna jer vidim da je vjera u dobro ispunjena do kraja. Kao neko prorocanstvo. Vjerovanje u dobrotu i dobre ljude, u intuiciju koja nikad ne laze, u moj unutarnji osjecaj kad s nekim razmijenim par rijeci pa mi se upale sve lampice radosti… Ooo, u meni sve bljesti i šljašti kao one lampice na jelki… Sretna sam… Sretna jer su drugi sretni. A sreca je ljudi moj toliko vrijedna da ne postoje rijeci kojima bih vam opisala tu srecu i taj osjecaj…

Najvrijednije stvari u zivotu su osmijesi, dobri dani, dobri ljudi.

U cetvrtak su se desile divne stvari. Dobili su u familiji jednog malog dečkića, i jednog doktora nauka… Bogatiji smo i intelektualno, ali i u ljudstvu, jer je taj mali dečkić očekivan dugo dugo… Skoro pa 10tak godina..

Predivni su jer se toliko divnih stvari dešava.. I jos jedna divna vijest, koju sam jutros dobila, a opet je oko intelekta nekog, malena moja djevojcica koja je upisala fax ocistila semestar sa svim 9 i 10… Sretna sam jer znam kad se rodila, kad je u skolu krenula, kad je ucila prva slova, izgubila prve zubiće, imala prvu simpatiju.. Znam kad sam je cuvala jer sam rekla strini da je meni rodila mladju seku.. Cak imamo isto ime i volim je do neba i nazad i tako u beskraj..

Da se vratimo na dobrotu. Koliko dobrog ucinite toliko je vase. Koliko dajete toliko dobijete nazad. Dijelite osmijehe, lijepe rijeci…Pozitivnu energiju. Necete se iscrpiti, niti ce te se razocarati… Sa dobrim nikad necete biti u minusu.. Dobro pobjedjuje lose. Svjetlo pobjedjuje tmurnost…

Vjerujte u dobro.. Vjerujte u pozitivno. Dobro se dobrim vraca.. Toliko sam sretna da mi se plače. Plačem od srece jer su ljudi oko mene sretni. Ljudi s kojima sam u interakciji su sretni, poneke nisam srela pa se radujem sreci u njihovom zivotu. Svejedno ih volim i svejedno se radujem njihovoj sreci i osmijehu, i sjaju u njihovim ocima…

Obzirom da je sva ova priča o ljudskoj snazi, izdržljivosti, i izazovima u životu počela sinoć, počela sam da razmisljam o tome odakle je u meni ovolika snaga? Kažu mi ljudi koji me znaju, kako to ja umijem da budem nasmijana vedra i raspoložena, i kako da uspijem ama baš uvijek da izmamim taj tračak vedrine i zarazim pozitivom?

Na žalost, nisam imala mentora za pozitivnu energiju, niti nekoga da me nauči kako da vjerujem da nada pobjeđuje, niti nekoga da me nauči da vjera u Boga i nadanje, pa onda ljubav mogu sve da pobijede. Ne samo sve zle i loše događaje, vec i da savladaju svu negativnost iz ljudi, sav nutarnji naboj loših vibracija i energije koji jednostavno šamara sve oko sebe.

Zašto smo zaboravili ljubav, nadanje, zašto preskačemo vjeru u Boga, ili vjeru u bilo šta, vjeru u ljude, u dobro, u pozitivno?

Imam jednu dobru osobinu. Čačkam, dok ne isčačkam sve ono dobro u čovjeku. Volim vidjeti sreću na licima. Volim vidjeti osmijeh. Volim vidjeti taj trag energije koja blješti i razbije svaki mrak oko sebe.

Na nadu gledam kao na svijeću u tamnoj sobi. Naučila sma na tamnu komoru jos davno, kad sam se opredjelila na radiologiju, i vjerujte mi nakon nekog vremena prilagodite se mraku, a oči vam budu kao kod mačke. I namjanji detalj vidite iako je mrkli mrak. Ali kad zalaite svijeću u tamnoj mračnoj sobi, ona dobije novi izražaj, toplinu, sjetu, ljubav. Dobije nešto sto kad pogledamo u nama stvori neopisiv osjecaj slobode. Otjera mrak, i učini da svjetlo pobijedi sva ona “čudovišta” sto vrebaju iz mraka.

Nisam to znala prije nekad. Nisam znala šta je nada. Nisam znala ni sta znaci imati mrak oko sebe i u sebi. Imala sam tunelski vid. Nisam razumjela neke stvari koje se desavaju.  Vjerovala sam da se ništa loše ne može desiti, da se meni ili bilo kome meni bliskom ne može desiti pad, udarac ili slom.

Bila sam u krivu.

Vrlo rano sam okusila strah. Imala sam 4 godine, i kao svaki klinjo nisam znala ni sta je rat, ni sta je granata, ni šta su geleri, ni šta znaci izgubiti omiljenog plišenog zeca.. Nisam znala šta znači nemati kuću, nemati brata, nemati ništa sto je normalno. I onda sam naučila. Nedugo poslije toga prezivjela sam sa mamom situaciju kad su mi dva brata blizanca bebe umrli, a mama iskrvarila. Jedva živa ostala. Sjećam se da sam sva bila krvava jer sam se zakacila za nju tad i ne znam ni kako samo su me otrgnuli od nje. Vidjela sam dva mala tijela koja su bila nepomična. To mi je tad bilo strano. Nisam znala ni sta je krv, jer sam znala da kad se udarim da me boli, i da je to krv sto izidje ono malo kad se ogrebemo na koljenu.

Kao prvačić isla sam u skolu, mama je bila dugo u komi, pa u bolnici, pa je nakon mjeseci što je nisam vidjela, pojavila se jedna zena koja nije ličila na moju mamu, blijeda, izmučena, mršava..Sestra koja mi je tad bila sve, me jedina grlila i kupala i češljala i radila sa mnom zadacu, i bila mi sve u tih par mjeseci života. Ostavljeni kod nane i dede nismo imali nikoga više, jer su svi bili daleko od nas.

Od toga je proslo dana, mjeseci godina. I kao odrasla osoba, odem na  fax, formiram svoje neko vidjenje svijeta, i vjerujem da ništa ne moze proći, niti se desiti loše.

Kako sam za praznike došla kući poslije ispita, vidjela sam da nešto nije u redu. Moja mama sva u lošem izdanju. Smije se ali nije to to. Otkrila sam taj dan da ima karcinom dojke. I to bi vjerovatno mene prošlo, da se slučajno nije ukocilo rame i ruka dok se kupala. Sada već kao odrasloj svijet je bio prilicno jasan, i jasno ograničen, a i desavanja mnogo realnija i konkretnija.

Znala sam da nema suza očajavanja i kukanja. I tu je bio kraj svim lošim emocijama. Odlučila sam da moram biti jaka. Da moram da dam svu svoju snagu energiju i pozitivizam toj ženi koja je sve učinila da budem to sto jesam. Nakon operacija i operacija, terapija i svih zavrzlama, ona je staa na noge. Izmučena, slaba, iz dana u dan sam gledala taj fantastičan put jednog čovjeka koji zaista može da se podsticajem digne sa koljena. Bila se ona predala, vec na startu. Bila se pomirila da ce umrijeti na prvoj operaciji. Vjerovala je da se ništa dobro ne može desiti. Bili su i doktori odustali. Bili su svi odustali čak i ona od sebe. Ali ja nisam bila odustala. I pobijedila sam.

Medjutim, pozitiva se kreira, kao iskra koja se zapali u mraku, kao svijeća koja gori, kao uljana lampa koja dogori dok sunce ne izidje i ne obasja sobu.

Naučila sam sta znači biti jaka, i koliko je važno vjerovati u dobro. Od svega na svijetu, najvažnije je biti i ostati pozitivan, vjerovati u tu iskru, zapaliti tu svijeću.

Kako sam s njom prolazila sve etape, otac je dozivio manji infarkt, pa smo onda obe čupale njega. Sestra koja je po prirodi ispostavilo se krhkija i lomljivija, je postala zaražena tom energijom. Kreirali smo svoj mali vrt pozitivnih emocija, osmijeha, radosti. Naučili smo sve troje da se snaga uči, da se dobro uči, da se pozitiva uči, da se može i prenijeti.

Pitate se zašto sam ovo sve napisala?

Zato sto tamo u otvorenom svijetu, svi su zagnjureni glavom u problemima, od zdravlja do sitnih ljudskih briga. Očaj nije rješenje. On je posljedica našeg izbora. Nasmiješite se nekome, pozdravite nekoga, uljepšajte nekome dan, stavite ruku na nečije rame, i budite izvor svjetlosti a ne mraka. Ne budite tamne komore života. Uistinu život je prekratak da se zabavljamo mrakom.

Toliko toga čeka na sve nas, toliko dobrih lijepih i pozitivnih stvari. Toliko ljubavi je vani, toliko emocija treba da se pokaže. Budite nečiji prijatelj, poznanik, donosilac osmijeha, budite nečija iskra svjetlosti.

Obzirom da nisam odavno pisala (skoro pa pola godine) zbog obaveza i ostalih ljudskih problema i problemčića, sad sam konačno odlučila da ću svaki dan podijeliti nešto novo s vama (nešto  kao Dnevnik/blog).

Uglavnom prenosim vam dio atmosfere sa subotnje “Trke za život” koja se održavala na Vilsonovom šetalištu 03.10.2015. godine, u znak podrške ženama koje su oboljele od karcinoma dojke. Obzirom da jedan takav dogadjaj ni ove godine nije prošao bez mog prisustva, u slikicama provjerite svu atmosferu i pozitivnu energiju koja se dijelila, i nadam se, koja će se nastaviti širiti na sve strane da se što više žena zaštiti, da im se pomogne u procesu oporavka od bolesti, ali i da budemo kao žene svjesne činjenice da smo jedna drugoj najveća podrška..

Veliki poljubac svima :*

Igrom slucaja dosada mi je dosla do granice neizdrzljivosti, pa upalim tv i saltanjem naletim na Parove. Naime, ko ne zna, a vjerujem da svi znate, Parovi su reality SHOW program jedne od nacionalnih, cini mi se, televizija u Srbiji. Nesto slicno Velikom bratu, po nacinu izvedbe i tipu programa, ali ni nalik pravilima kuce Velikog Brata. Ovo podsjeca na ekranizaciju serije Gomora, nesto nalik spoju danasnje Sodome i Gomore. Profili ljudi, njihova zanimanja, javni istupi i sta sve ne, ucinili su od mene istrazivaca da malo proguglam o tome ko su i sta su.

Starlete, propali medadzeri, propale pjevaljke, propale licnosti. Cast izuzecima, ali od svih ovih ima mozda ukupno dvoje ljudi da mu na celo nije zaljepljena neka afera, istup ili javni blam. Pocet cu od Mace, Senade Nurkic, samoprozvane estradne umjetnice i starlete iz Tuzle. Od nje pocinjem jer je aman Bosanka. Zanimljiv je njezin profil. Mislila sam da je ona najveci trash koji moze Zemlja da drzi, ali nesto gledajuci sad, shvatih da je ona samo zagrebala trash. Sad je pocinjem sazaljevati. Sinoc su je popljuvali svi redom. Svi izuzev par ljudi su je napali, nazvali kurvom, droljom svakakvom. Nije postojala niti jedna losa rijec koju joj nisu rekli, ukljucujuci vrijedjanje porodice. Razumijem da neko promijeni ponasanje radi show programa, ali ona ne radi nista sto vec na yt nije pokazala, na fb objavila, javno rekla ili ucinila. Ne branim je , ali mi je iskreno zao da je pljuju drolje koje iza sebe imaju karijeru profesionalnih kurvi i drolja. Profesionalne doticne osobe joj u facu sasipaju ono sto su joj bezbroj puta rekli. Jer novac je u igri. Ne sumnjam da ima navijaca i fanova, ali bez obzira koliko covjek bio los, mislim da se ne treba nikome pljuvati porodica, roditelji.

Starlete iz Srbije, kraljica sipke Atina, plasticna nakaza Mimi Oro zajedno sa Tijanom, i jos par ostalih nakaza nalaze sebi za pravo da sude o drugom. Mislim da bi realno bilo da dok izgovaraju uvrede uzmu ogledalo, i da se bar jednom pogledaju dok to govore.

Ono sto je zanimljivo su muskarci. Jedan dan oko Mace drugi dan protiv nje, ali ne blaga odbojnost nego vrijedjanje i pljuvanje. Opet kazem, mozda se radi o dogovoru i kreiranju show programa, ali definitivno je kalibar drolja upakovane u lik i djelo navedenih osoba, i u usporedbi Mace sa njima je, 100:10 u korist kraljica sipki i plasticnih nakaza. Maca je mala za ove osobe. Njihova pokvarenost i izoblicenost me zaprepastila i zatekla. Mozda Maca i ima neki mentalni problem, a mozda i nema, jer mozda samo hoce da od sebe pravi to sto pravi. Ove osobe su po prirodi zlobne, i vec su pokazale da ne biraju nacin da dodju do cilja. Maca je mala za njih.

Kompletna kuca i sastav ekipe u njoj je nista vise do jednog velikog prikazivanja sta ustvari se nalazi u drustvu: razvrat, nemoral, prostakluk, pijanstva, igra i zabava. Gazenje po svemu sto je sveto, casti, ponosu, obrazu, kulturi, porodici i vjeri je ono sto se prikazuje. Djeci salju poruku da ako zele biti primjeceni/ne moraju imati silikone i plastiku od glave do pete, da im mozak ne treba, da je skola nebitna, da je sve sto je normalno pogresno. Jer vjerujem da najvise koji gledaju su djeca, tinejdzeri, oni koji u svom razvoju kako paihickom tako i fizickom bivaju izlozeni jednom devijantnom ponasanju.

Sodoma i Gomora su realne i prikazuju se, javno, bez cenzure, bez oklijevanja. Sodoma i Gomora unistavaju sve sto je normalno i u drustvenim normama prihvatljivo, a serviraju ono sto samo lud moze nazvati normalnim.

Koju poruku salju?

Da sto ste gori, bolji ste, da sto imate vise partnera bolja ste zena, da sto imate vise silikona privlacniji ste, da sto ste veca budala, bez naobrazbe, bolji ste.

Jedina poruka reality-a je da budete najgori sto mozete da budete. To se trazi, to se gleda. Igra i zabava. Bacite novcice da igra pocne.

Prvi put da na put krenem bez full opreme tj. bez laptopa. Pa cu post da pisem sa mobitela. Ponijela sam sebi par knjiga da izmedju poslovnih obaveza, u vremenu kad nemam nista pametnije osim tv-a, sobnog bicikla, ili kuhanja obroka, eventualno kakve kafe u vremenu od 15 sati, kad zavrsim s poslom, do 23 sata kad je vrijeme spavanja, uzmem da citam te nakupovane knjige. Citajuci djela, u ovom slucaju povijesna, vracaju me te rijeci u jedan svijet koji je skoro pa zaboravljen. Na repertoaru mi je Agnes Imhof i “Kraljica puta svile”. Prica o kajni-pjevacici Arib i njenom zivotu, propasti njezine porodice i njezinoj unutarnjoj propasti. U nekim dijelovima taj zivot haremske pjevacice, zene za kojom su svi muskarci ludjeli, zbog koje su mnogi davali sve sto su imali. Prica o zeni koja je svojom programiranom strascu, igrom, glasom samo htjela osvetu za smrt svoje porodice, i na tom putu zgazila sto se dalo zgaziti, izgubila sve sto se moglo izgubiti, okamenila srce zeljno ljubavi. A bila je samo zena.

Spustajuci knjigu pod utiskom tezine tih dogadjaja, razmisljajuci o njenoj unutarnjoj patnji, i njenom bolu, koliko tjelesnom toliko i psihickom, odlucih da napravim pauzu od citanja.

Pijuckajuci caj, uzmem da procitam dnevne novosti. Cackajuci naletim na blog post o koncertu Done Ares, i iznenadih se.

Maleficient kapa, maska, Grdana, zla vila, ili vila koja je postala zla kad su joj odsjekli krila, barem prema verziji A. Jolie, Doni nisu odsjekli krila. Ne podrzavam “ukrasavanje” necim sto svako povezuje sa zlom. Provodeci eventualno 50% svog vremena sa zenama koje su oboljele od neke vrste karcinoma, neke su izlijecene, nekima tek predstoji borba. Neke su celave, bez obrva, bez trepavica, neke sa perikama, ali niti jedna nema rogove, i niti jedna od sebe nije napravila maskaradu. Uredu je zabaviti se, ali ako je svrha skrenuti pozornost na karcinom, sta ce rogovi?

Mada rogovi mi licno ne smetaju, niti mi stvaraju komplex kao nekima kojima kako kazu u komentaru na jednom portalu “istetovirana masonka je samo trash verzija propale pjevacice koja na sebe skrece pozornost i koja zudi za paznjom”; ali ne znam koja je veza rogova i karcinoma, zle vile Grdane i oboljena koje od kojeg je u zadnjih 10 godina stepen smrtnosti povecan za skoro 12%? I da i dalje ne razumijem, je li Grdana imala karcinom, ili je Grdana/Angelina simbol borbe protiv karcinoma? Zena koja je zdrave dojke odsjekla, i ovarije izvadila misleci da tako mozda moze sprijeciti da oboli? I sta je sljedece na repertoaru, vadjenje pluca, ili gusterace, jetre, zeludca mozda?

Svi su ocekivali transparentnu Donu Ares koje se ne stidi svoje glave bez kose, koja je sebi celava najljepsa na svijetu, koja je zena zmaj kako sebe naziva. Nisam vidjela zmaja, nego show girl, tip Madona, kad je tresnula sa pozornice nedavno.

Da bi neko pokazao svoju snagu, psiholosku, emocionalnu, ne treba biti circus freak i odijelom pokusati dominirati. Ali ono sto vidim je pokusaj psiholoske dominacije, a ne ohrabrivanja. Nisam vidjela poruku ohrabrenja, nego show za masu. Nazalost.

A little boy asked his mother, ” Why are you crying?” “Because I’m a woman”, she told him. ” I don’t understand”, he said. His mum just hugged him and said, ” And you never will”..

Later the little boy asked his father, ” Why does mother seem to cry for no reason?” ” All women cry for no reason” was all his dad could say.

The little boy grew up and became a man, still wondering why women cry.

Finally he put in a call to God; when God got on the phone, the man said, ” God, why women cry so easily?”

God said, “When I made women she had to be special. I made her shoulders strong enough to carry the weight of the world; yet, gentle enough to give comfort.

I gave her an inner strength to endure childbirth and the rejection that many times come from her children.

I gave her a hardness that allows her to keep going when everyone else gives up and take care of her family through sickness and fatigue without complaining.

I gave her the sensitivity to love her children under any and all circumstances, even when her child has hurt them very badly.

This same sensitivity helps her make a child’s boo hoo feel better and shares in their teenagers’ anxieties and fears.

I gave her strength to carry her husband through his faults and fashioned her from his rib to protect his heart.

I gave her wisdom to know that a good husband never hurts his wife, but sometimes tests her strengths and her resolve to stand beside him unfalteringly.

And finally I gave her a tear to shed. This is hers exclusively to use whenever it is needed. The beauty of a woman is not in the clothes she wears, the figure that she carries, or the way she combs her hair. The beauty of a woman must be seen in her eyes, because that is the doorway to her heart, the place where love resides.”

Every woman is beautiful.

“Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ja ne bih kazao sve što mislim, ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem. 

Stvari bih cijenio, ne po onom što vrijede, već po onom što znače. Spavao bih manje, sanjao više, shvatio sam da za svaki minut koji provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svjetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge kada govore, i kako bih uživao u sladoledu od čokolade. 
Kada bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otkrivenim ne samo tijelo već i dušu. Bože moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da izgrije sunce. Slikao bih Van Goghovim snom na zvijezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu u trenutku svitanja. 
Zalijevao bih ruže suzama, da bih osjetio bol od njihovih bodlji, i strastveni poljubac njihovih latica … Bože moj, kada bih imao jedan komadić života … Ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim, da ih volim. 
Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio bih zaljubljen u ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju. Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče letjeti. Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću već sa zaboravom. Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi … 
Naučio sam da čitav svijet želi živjeti na na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica. Shvatio sam da kada tek rođeno dijete stegne svojom malom šakom, po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatilo zauvijek. Naučio sam da čovjek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi. 
Toliko sam toga mogao naučiti od vas, premda mi to neće biti od veće koristi, jer kada me budu spakirali u onaj sanduk, ja ću na žalost početi umirati … ”