Nije me bilo podugo na blogu. Sto zbog privatnih obaveza sto zbog nekih porodicnih. Ali evo me nazad izrevoltirana nekim akcijama okoline, da prosto moram odvojiti sahatak da ovo napisem.

Citiram: “Vrijeme je takvo da se ne moze zivjeti i hraniti zdravo.” Kraj recenice.

Sjedim, i te mi rijeci odzvanjaju glavom. Osjetim da mi se nakuplja ono nesto u grlu kad najradije pozelim da se izvristim, jer ne poznajem rijeci kojima bih mogla da opisem taj osjecaj. Pa gdje meni to da se kaze, meni koja godine i godine, i to ne obicne nego najbolje godine svog zivota provedoh u borbi za zdravo, odbacujuci sve sto je zatrovano, zagadjeno, isprljano od strane generalizacije kako proizvoda tako i namirnica, zestokog protivnika svake vrste pesticida, i konzervansa, biljne boje, ili slatko upakovanog tetra paka.

O cemu pricate ljudi, da se ne moze zivjeti zdravo?

Sto govoriti da je lakse pojesti komad preprzene hrane kasno uvecer, komad cokolade sa 100% secera, i masti, nego jabuku, ili neko drugo voce?

Jel vi mislite da je u nastanku civilizacije postojala sva ova zavrzlma zvana masovna proizvodnja? Ne nije. Postojalo je nesto sto se zvala cista proizvodnja. Covjek je postao toliko indolentan na prirodu, da je odlucio da je on gospodar te prirode, a ne da joj treba biti prijatelj, odlucio je da je gospodar zemlje, a ne da mu je zemlja prijatelj. Odlucio je da je gospodar vode, pa je vidio da je nacin da iskoristi tu vodu da je otruje. Covjek je umislio da je gospodar onoga sto mu je ostavljeno na cuvanje, onoga sto mu je ostalo u amanet, da pazi, da odrzava i da se brine za to. Izrevoltirana sam, jer pocinje proljece. Pocinje za mene, jos jedna sezona sretnog i veselog ceprkanja po basti, u kojoj cu da pazim na svoje biljcice, u kojoj necu trovati zemlju, i u kojoj ce voda biti blagoslov, a ne kanta za smece.

Statistike, u svijetu, su pokazale da se u zadnjih 20 godina imamo ekspanziju karcinoma. Da nije bilo tragicno bilo bi komicno. Ali ta statika je skocila za 300%. Nije da vas plasim brojevima, ali imamo problem, ogroman globalni problem. Previse upakovanog otrova sve nas bespomocno baca na koljena.

Jedemo ono sto nam se servira. Polja propadaju. Niko ne obradjuje i ne proizvodi bio hranu. Proizvode bio hranu, od koje je bioloska samo ona “bio” naljepnica.

Mislim da smo svi manje vise zaboravili kako izgleda bio krompir. Sitan, ima pjege i dovraga je ukusan, ruzan ali  preukusan. I toliko ima tih “domacih” stvari koje su i ukusne, ali ne pretjerano lijepe, i svakako zdravija varijanta. Jer sami biramo hocemo li ili ne uzimati ono sto je po nas i nasu porodicu dobr, ukusno kvalitetno.

Vezano za taj krompir, zove me drug neku noc, da pita kako da ispece “krompir koji nece da se ispece”. Odvalim se smijati na sav glas, kontajuci da me u neka doba zeza. Kad uslika fino poredano meso na nekom krompiru koji ima sivkasto zuckastu boju. Pitam ga gdje je to kupio, skromno rece u Konzumu. Kaze “Kuhao sam ga sat, pekao na 250°C jos 2 sata, i evo izvadio sam sad tepsiju; na sve lici na krompir ne lici. I piletina je postala zilava od njega.” Gledam u onu sliku na viberu; nista mi nije jasno bilo. Govorim mu da pojede neko voce i da ide spavati, jer to sto je u toj tepsiji nije ni blizu vrijedno da se zove hrana (Boze Oprosti).

Kupio je krompir, koji nije ni plastika, ni krompir, ni nesto trece. Vjerovatno bi omjer teskih metala, umjetnog gnojiva i kojekakvih supstanci protiv korova i buba, bio preko dozvoljene granice. Iskreno, hemija se nikad nije obradjivala u standardnoj vodi koja je isto toliko zagadjena.

Dobro smo i normalni koliko stetnih stvari pojedemo dnevno. Od umjetnih boja, aroma, okusa, do konzerviranog svega i svacega.

Raspadnuto “svjeze voce i povrce duboko smrznuto” po nekim basnoslovnim cijenama u friziderima, nas kategoricno kolje. Meso koje se prodaje u vecini mesnica, cast izuzecima, je nista vise do slinavo uzgojeno meso na koncentratu. Ostale proizvode da ne nabrajam.

Sramota me je ko’ covjeka, da kazem sta smo sebi dozvolili. I prihvatili smo cutke cinjenicu da nas kljukaju ko’ kljukane guske za Foie Gras (Zakonom zabranjeno zlostavljanje guski u kojem guske trpaju kukuruzom jer zbog cistoce i velicine jetrice koju ce iskoristiti za neki specijalitet / oguglajte).

#EatClean ili #cleanfood je postao u zadnjih par godina manje vise trend, izmedju ljudi koji imaju dodira sa nutricionistickom bransom. Svrha pokreta, trenda je da se u svakodnevni ubrzani zivot uvedu ciste namirnice u svjezem izvornom obliku i da se kao takve konzumiraju, dopinoseci tako ocuvanja zdravlja. Bazira se najvise na izbacivanju secera, i kombinacijama teske i preprzene hrane, prije svega atakirajuci na hranu koja se izbacuje preko velikih lanaca fast food restorana. Ono na cemu je pocela sva larma #cistehrane ili #cleanfood trenda je prije svega smanjivanje pretilosti, i generalno utjecanje na aktivnost ljudi, kako bi se potaklo kretanje, razmisljanje o obrocima, i povecala doza samosvjesnosti kad je u pitanju biranje namirnica i oblika hrane. #CleanFood je vjerujem novi trend koji ce polako ali sigurno doprijeti do mozgova ljudi i vratit na stolove zdravu cistu i kvalitetnu hranu.

Koliko je jako bitno da se zdrava hrana vrati u svakodnevne navike, toliko je i bitno da se nauci o zdravim stvarima. Ko ima vremena i zeljei volje, da nauci nesto sto moze koristiti u svom zivotu, ostavljam linkove za online tecajeve nekih od prestiznih svjetskih univerziteta, online i besplatne, na kojima se moze dosta toga nauciti saznati i o cemu se moze diskutovati. Kao clan i jedan od kreatora pocetnih #MOOC-eva toplo preporucujem https://www.coursera.org/course/introtolca  i https://www.coursera.org/course/chemhealth i jos mnogo kurseva (https://www.coursera.org/courses?categories=food) na raspolaganju svima.