“Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ja ne bih kazao sve što mislim, ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem. 

Stvari bih cijenio, ne po onom što vrijede, već po onom što znače. Spavao bih manje, sanjao više, shvatio sam da za svaki minut koji provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svjetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge kada govore, i kako bih uživao u sladoledu od čokolade. 
Kada bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otkrivenim ne samo tijelo već i dušu. Bože moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da izgrije sunce. Slikao bih Van Goghovim snom na zvijezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu u trenutku svitanja. 
Zalijevao bih ruže suzama, da bih osjetio bol od njihovih bodlji, i strastveni poljubac njihovih latica … Bože moj, kada bih imao jedan komadić života … Ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim, da ih volim. 
Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio bih zaljubljen u ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju. Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče letjeti. Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću već sa zaboravom. Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi … 
Naučio sam da čitav svijet želi živjeti na na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica. Shvatio sam da kada tek rođeno dijete stegne svojom malom šakom, po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatilo zauvijek. Naučio sam da čovjek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi. 
Toliko sam toga mogao naučiti od vas, premda mi to neće biti od veće koristi, jer kada me budu spakirali u onaj sanduk, ja ću na žalost početi umirati … ” 

Sta je prijateljstvo?

Prema Wikipedia enciklopediji, “Prijateljstvo je pozitivan odnos između dvoje ili više ljudi, koji osjećaju međusobnu simpatij i povjerenje. Osobe u prijateljskom odnosu se nazivaju “prijatelj” ili “prijateljica”. Pojam se uobičajeno odnosi na osobe koje nisu u obiteljskoj vezi. Prijateljstvo se temelji na ljubavi, povjerenju i međusobnom uvažavanju. Prijateljska veza se “sklapa”, a ako ide prema kraju, “hladi” se. U širem smislu “prijateljstvo” može označavati dobre i često ugovorno regulirane političke odnose između naroda ili država.”

Definicija kaze svoje. Ali sta je sa primjenom tog prijateljstva u zivotu? Sta smo ustvari spremni uraditi za svoje prijatelje? Uvijek mi, kad se toga sjetim, naumpadne ona prica o ocu i sinu i o tome kako je sin od oca naucio lekciju o jednom, odnosno o pola prijatelja. Koliko smo ustvari zavarani tom idejom da imamo prijatelje?

Koliko smo se puta zapitali jesmo li stvarno toliko sretni da imamo prijatelja? Jel nasa zrtva za ljude uzaludna, jer ljudi iskoriste kad treba, pa onda kad ocekujemo da ta osoba bude prijatelj, ona jednostavno usuti, povuce se, nestane…

Sta je prijateljstvo? Jel samo u roditelju imamo prijatelja? Jel moguce da se pojavi u nasem zivotu ta jedna osoba, to jedno zivo bice kojemu bi bili podrska i od kojeg ocekujemo podrsku, koja bi nam bila prijatelj?

To “prijateljstvo” je primilo novi znacaj. Ljudi su postali jaki na rijeci. Ali djelo zaostaje.

Svi tjese, ali gdje je ona odvaznost, da te neko zagrli kad vidis da ti zivot ode u tri lijepe, ono sto mi uradimo kad vidimo da su nam prijatelji u gabuli? Ne, toga vise nema. Nema vise onog prijateljstva, kad se udaljenost brisala. Jer da bi s nekim popili kafu jer volimo tu osobu, jer nam je stalo do te osobe, kilometri nisu bili prepreka. Nazalost, vise nema toga.

Mislim da sam davno savladala teorije psihologije licnosti, citanje ljudi. Aktivan rad sa zenama koje su oboljele, i savjetovanjem cak i zdravih ljudi, i genearlno radom kako sa djecom, omladinom i starijima, zakljucila sam jedno. Svi traze ruku, prijatelja, nekoga da im pomogne savladati strah od zivota. Svi traze nekoga, onu jednu osobu, jedno biće koje ce im pruziti ruku, pruziti neko utociste njihovim mislima, pruziti im pomoc. Kad im pruzimo pomoc, vidimo zahvalnost, i olaksanje na licu.

Ali i to se svodi na potrebu. Jedni drugima idu zbog potreba, vole jedni druge zbog potreba. Sve se svelo na neke usluge potrebe i slicno. Nazalost, pruzanjem prilika “prijateljima” ne shvatamo koliko su ljudi oholi i bezobzirni. Na kraju nas poraze, i jos se nasmiju u lice.

I onda svane dan, kao u nekoj prici, kad nam se jednostavno vise ne daju prilike. Ne sto nas napusti strpljenje. Naprotiv, dosadi biti dobar prema nekim ljudima. Dosadi, jer, ljudi su nezahvalni. Pravo lice pokazu kad postanu komotni na svom terenu, u najgorem izdanju.

I tad maske padnu, i pokazu ko su zaista ljudi kojima smo pruzali svoju paznju i ljubav, s kojima smo svoje dobre, i njihove lose dane prolazili.

Jer, zivot je takav da nekad moramo uzeti onaj zivotni crni marker, i precrtati ono sto nas muci, precrtati ljude do kojih nam je nekad bilo stalo. To je tako. Jos jedna lekcija u zivotu. Ma koliko nas boljelo, i koliko osjecali tegobu, linija se mora povuci, i ime i lik precrtati.

Jedino mi zao vremena protraćenog na njih. Da sam barem spavala….

Ulazeci u bolnicu danas i prolazeci hodnikom, vidim da je cekaonica prilicno puna. Naravno, ljudi dosli poslije praznika, neki na kontrole, neki jer su prinudjeni potraziti pomoc, neko u posjetu nekome. Kako sam usla u kabinet, cula sam graju ljudi iz hodnika. Dijele nas samo vrata koja na nisu nesto plaho izolovana.

I pocinje prica.

Covjek i zena sa sela, dosli tu, jer mu je zena bolesna. Jada se kako zivi od onoga sto privrijedi, kako drzi nekoliko krava muzara, i kako mu je to jedini izvor prihoda jer mlijeko koje prodaje na mljekaru mu se placa po nekoj minornoj sumi, ali na kraju rece kako je njima to dovoljno, i da “djavolu malo bilo”, jer covjek koji nije zadovoljan na onome sto ima i koji nije zahvalan Bogu na svemu, je na gubitku.

Naravno, to mlijeko lijepo upakovano, i iz kojeg je i dusa extrahirana u kojekakve jogurte, maslace i ne znam sta vec, je zacijenjeno barem 4 puta vise nego sirovo, otkupljeno mlijeko. Da ne govorim da je puter besprijekornih 5 KM za 200 gr., i cijene vrhnja sira, pavlake itd. Cijene mesa u prodavnicama, mesnicama, su odnedavno skocile. Posto i sama provedem vecinu vremena u kalkulacijama te iste “potrosacke korpe”, uvidjam da mi se kucni budzet za moju malu troclanu porodicu znatno povecao, sto je iskreno govoreci za ove nase standarde, prilicno poskupljenje.

Da se vratim na proizvode. Slusajuci te ljude, postajem svjesna da su dosli tu jer nisu vise mogli da suzbijaju problem kuci travama, lijekovima i slicno. Zena ima upalu pluca, prilicno razvijenu, i po slobodnoj procjeni za hospitalizaciju. Covjek, jadan, u nekom kaputicu, i francuskoj kapi, onako sumorna lica, i toliko ispucalih ruku da mi ga je prosto zao, stoji pored nje. Vidim da je prilicno zabrinut. Nastavlja svoju pricu, kako je lani prodao cetiri telića, za neku cijenu koja mu se nije isplatila jer je ulozio u njih vise nego sto je dobio, sto mlijeka  sto hrane, sto vitamina, sto je placao  doktoru da ih pregleda, stavi oznake itd.

Na trenutak sam ostala sama, i pocela sam da razmisljam o ovome sto sad pisem.

Na ogromnu zalost, vrijednosti su se promijenile, ljestvica vrijednosti se promijenila. Drustvo nam se podijelilo na one iz grada i one sa sela. Jer izgleda preskocilo se ono izmedju predgradje. Pa ako si blize gradu gradjan si, ako si udaljen seljak si. Sto je najgore, taj posteni seljak placa danak gradjaninu. Jer, on proda litru punomasnog zdravog cistog mlijeka na tezgi za 1 KM, a gradjan kupi preprano mlijeko za 1,70 KM. Sir, jaja, mlijeko, za sigurno vjerujem da se moze kupovati i treba kupovati od nasih fini dobrih zenica koje po citav dan came za tih par maraka.

Jer to su postene, ciste i odgovorne zene, domacice, koje su citav zivot posvetile kuci, zemlji, odgoju porodice, koje su prosle sve i svasta. Ti ljudi, “seljaci” grupno navzvani su posteni ljudi koji se na plus 40 preznojavaju kopajuci, orajuci, uzgajajuci, tjerajuci stoku, hraneci, koseci travu, ciscenju staja, a uz to sve su uzorni roditelji, odgoje Bogu hvala uzornu djecu, i nemaju se cega stidjeti. Jer sav njihov rad i trud je bio i ostao posten. Znam da ce mnogima ovo zaparati usi, ali vjerujem da ova nasa mala, prelijepa drzava puna vode, plodne zemlje, puna livada, puna svakakvih dragocjenosti, od kojih je vjerujem najveca ta da mozemo jos uvijek odvrnuti vodu sa cesme i ko’ velika djeca piti sa sigurnoscu da se necemo otrovati, osugati, ili dobiti kakvu stomacnu bolest.

Vjerujem, sta vise sigurna sam, da ako svi kupimo litar mlijeka od onih sto prodaju to mlijeko za pare za koje ne mozemo dobiti taj kvalitet u tetra paku, da kupimo domaca jaja, jer znamo da ih ljudi hrane kukuruzom a ne koncentrovanim otrovnim otpadom iznutrica nekakvih zivotinjica, sa dodatkom onoga sto napisu u siframa u kojima ljudi to ne razumiju, ali sto one “robot koke” u kokosarnicama natjera da daju i dva jajeta dnevno, definitivno ne moze biti zdravo, da cemo obnoviti i staviti na noge nasu privredu.

Znam sta govorim, jer zadnjih 6 godina sam se  posvetila izvorno organskoj hrani, jer sam i sama bila zrtva i na svojoj kozi iskusila extremnu promjenu, navalu alergije na bjelancevine zivotinjskog porijekla.

Naime osula sam se od najobicnijih kuhanih jaja, od kupovnih jaja onih divnih lijepo upakovanih u dozere od 10 komada, sa lijepim A slovom. Dobila sam akutnu urtikariju, gusenje, i zavrsila u hitnoj na kortikosteroidima, upalom kompletne sluznice u organizmu (od otecenosti jezika, sluznice crijeva, sluznice zeludca, do otekline ocne sluznice). Tad sam se zarekla da necu jesti nista sto ima predznak bjelancevina.

Ali greska. Greska i u alergo testu. Nabacali su mi da sam alergicna na 101 supstancu, ali da vam kazem da sretno i veselo jedem jaja svaki dan. Prava domaca jaja, koja su formirana od kukuruza koji je domaci.  Na njih nisam alergicna. Nisam cak ni alergicna ni na bilo koju bjelancevinu zivotinjskog porijekla. Ispalo je poslije dermatologa da sam osudjena na caj i dvopek, a kako volim, i sta sve volim da pojedem, to je bilo jednako smrti.

Tad sam otvorila oci sto se tice hrane. Ne jedem, ne pijem i ne konzumiram nista sto je preradjeno. Cak ne uzimam ni bijelo brasno Hvala Bogu imamo dosta ljudi, koji se bave i sjetvom psenice, i uzgojem zivotinja da ni meso, ni mlijeko niti ista ne moram da uzimam. I smijem se zakleti da smo svo troje 3x zdraviji.

Davno smo prestali i sa koristenjem rafiniranog ulja za jelo. Pa zato iz Splita dobijem svake godine dovoljnu kolicinu domaceg pravog maslinovog ulja od kojeg sva kuca mirise.

Sve je stvar izbora, a vjerujem da je biranje organski ciste hrane, koja je proizvedena na zdrav nacin, u zdravoj zemlji bez kancerogenih djubriva, biranje zdravog. Sutra moramo svoje navike da ostavimo svojoj djeci. A ako im ostavimo lose navike, onda ce i ova drzava nastaviti da propada sa svakom novom generacijom dok ne dodje do tacke kad ce dotaci dno dna, i zavrsiti kao slovo na papiru. Jer nece biti nikoga ko ce reci da je ono sto se radi greska. Trebamo da guramo svoje ljude, te vrijedne cestite ljude koji ce u amanet ostaviti svoj rad svojim nasljednicima. Neko ce nastaviti. I moramo se osvijestiti jednom i reci sami sebi da sve ono cime se trujemo moze biti zaobidjeno, i da mozemo napraviti po nas bolji izbor.

Ako zelite dokaz za ove navode, uzmite statistike kancerogenih oboljenja, broj dijabeticara, i broj srcanih bolesnika. Vidjet cete da je stopa karcinoma bila znatno manja prije 50 godina, a sad se pretvorio u  nesto sto podsjeca na gripu, jer malo ko da nije pretrpio ili je imao nekoga ko trpi ili je pretrpio.

Mozemo i moramo da se osvijestimo, da sutra ne bude prekasno.

Sretan nam Dan nezavisnosti.