Sta je prijateljstvo?

Prema Wikipedia enciklopediji, “Prijateljstvo je pozitivan odnos između dvoje ili više ljudi, koji osjećaju međusobnu simpatij i povjerenje. Osobe u prijateljskom odnosu se nazivaju “prijatelj” ili “prijateljica”. Pojam se uobičajeno odnosi na osobe koje nisu u obiteljskoj vezi. Prijateljstvo se temelji na ljubavi, povjerenju i međusobnom uvažavanju. Prijateljska veza se “sklapa”, a ako ide prema kraju, “hladi” se. U širem smislu “prijateljstvo” može označavati dobre i često ugovorno regulirane političke odnose između naroda ili država.”

Definicija kaze svoje. Ali sta je sa primjenom tog prijateljstva u zivotu? Sta smo ustvari spremni uraditi za svoje prijatelje? Uvijek mi, kad se toga sjetim, naumpadne ona prica o ocu i sinu i o tome kako je sin od oca naucio lekciju o jednom, odnosno o pola prijatelja. Koliko smo ustvari zavarani tom idejom da imamo prijatelje?

Koliko smo se puta zapitali jesmo li stvarno toliko sretni da imamo prijatelja? Jel nasa zrtva za ljude uzaludna, jer ljudi iskoriste kad treba, pa onda kad ocekujemo da ta osoba bude prijatelj, ona jednostavno usuti, povuce se, nestane…

Sta je prijateljstvo? Jel samo u roditelju imamo prijatelja? Jel moguce da se pojavi u nasem zivotu ta jedna osoba, to jedno zivo bice kojemu bi bili podrska i od kojeg ocekujemo podrsku, koja bi nam bila prijatelj?

To “prijateljstvo” je primilo novi znacaj. Ljudi su postali jaki na rijeci. Ali djelo zaostaje.

Svi tjese, ali gdje je ona odvaznost, da te neko zagrli kad vidis da ti zivot ode u tri lijepe, ono sto mi uradimo kad vidimo da su nam prijatelji u gabuli? Ne, toga vise nema. Nema vise onog prijateljstva, kad se udaljenost brisala. Jer da bi s nekim popili kafu jer volimo tu osobu, jer nam je stalo do te osobe, kilometri nisu bili prepreka. Nazalost, vise nema toga.

Mislim da sam davno savladala teorije psihologije licnosti, citanje ljudi. Aktivan rad sa zenama koje su oboljele, i savjetovanjem cak i zdravih ljudi, i genearlno radom kako sa djecom, omladinom i starijima, zakljucila sam jedno. Svi traze ruku, prijatelja, nekoga da im pomogne savladati strah od zivota. Svi traze nekoga, onu jednu osobu, jedno biće koje ce im pruziti ruku, pruziti neko utociste njihovim mislima, pruziti im pomoc. Kad im pruzimo pomoc, vidimo zahvalnost, i olaksanje na licu.

Ali i to se svodi na potrebu. Jedni drugima idu zbog potreba, vole jedni druge zbog potreba. Sve se svelo na neke usluge potrebe i slicno. Nazalost, pruzanjem prilika “prijateljima” ne shvatamo koliko su ljudi oholi i bezobzirni. Na kraju nas poraze, i jos se nasmiju u lice.

I onda svane dan, kao u nekoj prici, kad nam se jednostavno vise ne daju prilike. Ne sto nas napusti strpljenje. Naprotiv, dosadi biti dobar prema nekim ljudima. Dosadi, jer, ljudi su nezahvalni. Pravo lice pokazu kad postanu komotni na svom terenu, u najgorem izdanju.

I tad maske padnu, i pokazu ko su zaista ljudi kojima smo pruzali svoju paznju i ljubav, s kojima smo svoje dobre, i njihove lose dane prolazili.

Jer, zivot je takav da nekad moramo uzeti onaj zivotni crni marker, i precrtati ono sto nas muci, precrtati ljude do kojih nam je nekad bilo stalo. To je tako. Jos jedna lekcija u zivotu. Ma koliko nas boljelo, i koliko osjecali tegobu, linija se mora povuci, i ime i lik precrtati.

Jedino mi zao vremena protraćenog na njih. Da sam barem spavala….

Ulazeci u bolnicu danas i prolazeci hodnikom, vidim da je cekaonica prilicno puna. Naravno, ljudi dosli poslije praznika, neki na kontrole, neki jer su prinudjeni potraziti pomoc, neko u posjetu nekome. Kako sam usla u kabinet, cula sam graju ljudi iz hodnika. Dijele nas samo vrata koja na nisu nesto plaho izolovana.

I pocinje prica.

Covjek i zena sa sela, dosli tu, jer mu je zena bolesna. Jada se kako zivi od onoga sto privrijedi, kako drzi nekoliko krava muzara, i kako mu je to jedini izvor prihoda jer mlijeko koje prodaje na mljekaru mu se placa po nekoj minornoj sumi, ali na kraju rece kako je njima to dovoljno, i da “djavolu malo bilo”, jer covjek koji nije zadovoljan na onome sto ima i koji nije zahvalan Bogu na svemu, je na gubitku.

Naravno, to mlijeko lijepo upakovano, i iz kojeg je i dusa extrahirana u kojekakve jogurte, maslace i ne znam sta vec, je zacijenjeno barem 4 puta vise nego sirovo, otkupljeno mlijeko. Da ne govorim da je puter besprijekornih 5 KM za 200 gr., i cijene vrhnja sira, pavlake itd. Cijene mesa u prodavnicama, mesnicama, su odnedavno skocile. Posto i sama provedem vecinu vremena u kalkulacijama te iste “potrosacke korpe”, uvidjam da mi se kucni budzet za moju malu troclanu porodicu znatno povecao, sto je iskreno govoreci za ove nase standarde, prilicno poskupljenje.

Da se vratim na proizvode. Slusajuci te ljude, postajem svjesna da su dosli tu jer nisu vise mogli da suzbijaju problem kuci travama, lijekovima i slicno. Zena ima upalu pluca, prilicno razvijenu, i po slobodnoj procjeni za hospitalizaciju. Covjek, jadan, u nekom kaputicu, i francuskoj kapi, onako sumorna lica, i toliko ispucalih ruku da mi ga je prosto zao, stoji pored nje. Vidim da je prilicno zabrinut. Nastavlja svoju pricu, kako je lani prodao cetiri telića, za neku cijenu koja mu se nije isplatila jer je ulozio u njih vise nego sto je dobio, sto mlijeka  sto hrane, sto vitamina, sto je placao  doktoru da ih pregleda, stavi oznake itd.

Na trenutak sam ostala sama, i pocela sam da razmisljam o ovome sto sad pisem.

Na ogromnu zalost, vrijednosti su se promijenile, ljestvica vrijednosti se promijenila. Drustvo nam se podijelilo na one iz grada i one sa sela. Jer izgleda preskocilo se ono izmedju predgradje. Pa ako si blize gradu gradjan si, ako si udaljen seljak si. Sto je najgore, taj posteni seljak placa danak gradjaninu. Jer, on proda litru punomasnog zdravog cistog mlijeka na tezgi za 1 KM, a gradjan kupi preprano mlijeko za 1,70 KM. Sir, jaja, mlijeko, za sigurno vjerujem da se moze kupovati i treba kupovati od nasih fini dobrih zenica koje po citav dan came za tih par maraka.

Jer to su postene, ciste i odgovorne zene, domacice, koje su citav zivot posvetile kuci, zemlji, odgoju porodice, koje su prosle sve i svasta. Ti ljudi, “seljaci” grupno navzvani su posteni ljudi koji se na plus 40 preznojavaju kopajuci, orajuci, uzgajajuci, tjerajuci stoku, hraneci, koseci travu, ciscenju staja, a uz to sve su uzorni roditelji, odgoje Bogu hvala uzornu djecu, i nemaju se cega stidjeti. Jer sav njihov rad i trud je bio i ostao posten. Znam da ce mnogima ovo zaparati usi, ali vjerujem da ova nasa mala, prelijepa drzava puna vode, plodne zemlje, puna livada, puna svakakvih dragocjenosti, od kojih je vjerujem najveca ta da mozemo jos uvijek odvrnuti vodu sa cesme i ko’ velika djeca piti sa sigurnoscu da se necemo otrovati, osugati, ili dobiti kakvu stomacnu bolest.

Vjerujem, sta vise sigurna sam, da ako svi kupimo litar mlijeka od onih sto prodaju to mlijeko za pare za koje ne mozemo dobiti taj kvalitet u tetra paku, da kupimo domaca jaja, jer znamo da ih ljudi hrane kukuruzom a ne koncentrovanim otrovnim otpadom iznutrica nekakvih zivotinjica, sa dodatkom onoga sto napisu u siframa u kojima ljudi to ne razumiju, ali sto one “robot koke” u kokosarnicama natjera da daju i dva jajeta dnevno, definitivno ne moze biti zdravo, da cemo obnoviti i staviti na noge nasu privredu.

Znam sta govorim, jer zadnjih 6 godina sam se  posvetila izvorno organskoj hrani, jer sam i sama bila zrtva i na svojoj kozi iskusila extremnu promjenu, navalu alergije na bjelancevine zivotinjskog porijekla.

Naime osula sam se od najobicnijih kuhanih jaja, od kupovnih jaja onih divnih lijepo upakovanih u dozere od 10 komada, sa lijepim A slovom. Dobila sam akutnu urtikariju, gusenje, i zavrsila u hitnoj na kortikosteroidima, upalom kompletne sluznice u organizmu (od otecenosti jezika, sluznice crijeva, sluznice zeludca, do otekline ocne sluznice). Tad sam se zarekla da necu jesti nista sto ima predznak bjelancevina.

Ali greska. Greska i u alergo testu. Nabacali su mi da sam alergicna na 101 supstancu, ali da vam kazem da sretno i veselo jedem jaja svaki dan. Prava domaca jaja, koja su formirana od kukuruza koji je domaci.  Na njih nisam alergicna. Nisam cak ni alergicna ni na bilo koju bjelancevinu zivotinjskog porijekla. Ispalo je poslije dermatologa da sam osudjena na caj i dvopek, a kako volim, i sta sve volim da pojedem, to je bilo jednako smrti.

Tad sam otvorila oci sto se tice hrane. Ne jedem, ne pijem i ne konzumiram nista sto je preradjeno. Cak ne uzimam ni bijelo brasno Hvala Bogu imamo dosta ljudi, koji se bave i sjetvom psenice, i uzgojem zivotinja da ni meso, ni mlijeko niti ista ne moram da uzimam. I smijem se zakleti da smo svo troje 3x zdraviji.

Davno smo prestali i sa koristenjem rafiniranog ulja za jelo. Pa zato iz Splita dobijem svake godine dovoljnu kolicinu domaceg pravog maslinovog ulja od kojeg sva kuca mirise.

Sve je stvar izbora, a vjerujem da je biranje organski ciste hrane, koja je proizvedena na zdrav nacin, u zdravoj zemlji bez kancerogenih djubriva, biranje zdravog. Sutra moramo svoje navike da ostavimo svojoj djeci. A ako im ostavimo lose navike, onda ce i ova drzava nastaviti da propada sa svakom novom generacijom dok ne dodje do tacke kad ce dotaci dno dna, i zavrsiti kao slovo na papiru. Jer nece biti nikoga ko ce reci da je ono sto se radi greska. Trebamo da guramo svoje ljude, te vrijedne cestite ljude koji ce u amanet ostaviti svoj rad svojim nasljednicima. Neko ce nastaviti. I moramo se osvijestiti jednom i reci sami sebi da sve ono cime se trujemo moze biti zaobidjeno, i da mozemo napraviti po nas bolji izbor.

Ako zelite dokaz za ove navode, uzmite statistike kancerogenih oboljenja, broj dijabeticara, i broj srcanih bolesnika. Vidjet cete da je stopa karcinoma bila znatno manja prije 50 godina, a sad se pretvorio u  nesto sto podsjeca na gripu, jer malo ko da nije pretrpio ili je imao nekoga ko trpi ili je pretrpio.

Mozemo i moramo da se osvijestimo, da sutra ne bude prekasno.

Sretan nam Dan nezavisnosti.

Smijem sa sigurnošću reći da mi je skoro svaki petak bio predodredjen za umor, i lose misli. Ovaj je bio super.

Odvela ja mamu doktoru jucer. Vadila je konce poslije operacije. Bogu hvala, uredno rana zarasla. Sve je super. Normalizirala je i postoperativnu nervozu i svjesnost da mora da sluša šta joj se govori, inače će biti loše po njeno zdravlje ako se bude opirala svim savjetima i mom trudu da je koliko toliko održim u nekom normalnom zdravstvenom stanju.

Ali kako ženi objasniti da ne smije da podiže teško, da ne radi ono što joj nije potrebno, da ne juri u situacije iz kojih se nije sposobna samostalno izvući, alaudiram na kućanske poslove.

Moja mama je bolovala od karcinoma dojke. Naravno kao i svaka bolest, i ta ostavi posljedice. U njenom slučaju te posljedice su bile u vidu disfunkcionalnosti lijeve ruke.

Kako je nije pokretala niti vjezbala, došlo je do pa skoro 50% blokade mišića ramena, jer joj je neki tamo kvazi stručnjak rekao kako ruka treba mirovati. Eee alo, doktor rekao da joj ruka treba mirovati jer će njena funkcija biti svedena na minimum. I ona poslušala.

Ja ko’ kakva budala dodjem smoždena svojim obavezama kući, kad imam šta da vidim. Ona grca u suzama, ruka je boli. Nagli otok, limfedem, jer izvadjeni su limfni cvorovi pazusne jame, koji iz sata u sat postaje veci i veci. Sta, kud, vec kasno u večer zovem kolegu ortopeda, kontam pomagaj covjece kako znas i umijes, meni je izmaklo kontroli. Propise antibiotike, i zavrsi se na tome.

Ja sam vjezbala tu ruku sa njom, masirala, jezik otupila kako ce sve biti u redu ako bude slusala, ali ne pije vode. Ipak ja sam samo njena kcer, a ne neko ko itekako ima pojma o tim stvarima, i koji svakodnevno prodje desetine snimaka ruku, nogu, glave i čega sve ne, samo da bi nekomu bila uspjesno uspostavljena dijagnoza. Ali ne, po njenom, ja nemam pojma.

Ali bilo kako bilo, odvedem ja nju u petak da joj izvade konce. naravno sve proslo super, i usput ulovim fizijatra i odvedem je na pregled.

Cekajuci da sestra da knjizicu i karton, vidjela sam je gdje sjedi u čekaonici.

Moja mama, žena koja je majka i supruga i veliki borac koje je prosla toliko straha, rezanja, bolova nikad se nije pozalila. Moja sva snaga je lezala u toj zeni koja sjedi na stolici u cekaonici u dugoj smedjoj suknji i bež dzemperu, sa lijepom svilenom maramom, i savrseno slozenim kaputom koji je stavila na koljena preko ruke. Bolest nije ubila njenu jednostavnu ljepotu, njene savrseno smedje oci, i predivni najdivniji osmijeh. Dugi prsti i fino podrezani nokti, bez ijedne jedine mrljice, i toliko cisto i mekano lice bez puno bora, da joj na njemu mogu pozavidjeti mnoge zene, su odavali njenu savrsenu brigu za detalje. Sjedeci tako, pogledala je u mene, kao da me osudjuje sto sam je dovela fizijatru. Nasmijala sam joj se sa odobravanjem da je na redu da udje u ordinaciju. U tom trenutku njeni savrseno rumeni obrazi, su se blago zabljedjeli, kao da je bez zraka. Govorim joj da ce sve biti uredu, da nema razloga za strah, da je to samo rutinski pregled, i da je za njeno dobro.

Naravno žena, doktorica, ju je polako ali sigurno ubjedila da treba da ide na fizikalne terapije i to intenzivno.

Prvu put sam u njoj vidjela neki strah, neku trepet. Bila sam tu pored nje na obicnom pregledu, ali vidjela sam strah. Vidjela sam djeciji strah. Kad sam je upoznala sa svojom koleginicom i predocila joj sve, i zasto je ona oklijevala svo vrijeme, nasmijala se. Samo sam na mami vidjela izraz okalsanja, nesto kao kad dijete prvi put vodite zubaru, pa ima onaj karakteristican vrisak u sebi, na momenat prije nego pocne plakati nekontrolisano, otimati se i bjezeci u sigurne ruke.

Oblaceci joj majicu nakon pregleda, kratko se nasmija, i tiho ce: “Pa ipak ova tvoja drugarica nije toliko loša. Mogla bih čak i na terapije dolaziti.”

Nasmijala sam se. Prvi put je to malo dijete provirilo iz svog zatvorenog svijeta. Kao da se necega rijesila. Kao da je nesto isparilo iz nje u tom trenutku, kao da je svaka moja molitva postala zvucna na nebesima, kao da je sav moj trud konacno dao plod. Pomislila sam u tom trenutku “Hvala ti Boze, kad je pristala, kad ce poceti. Hvala Ti.”, i zaista je tako i bilo. Osjetila sma olaksanje ko’ mama kad odvede dijete na pregled, pa se vise boji od djeteta. Prvi put sam se osjetila kao mama. Prvi put sam osjetila njenu ovisnost o meni. Prvi put sam vidjela da strah moze i poraziti i osloboditi covjeka.

U nasem slucaju je bilo relativno dobro. Poslije pregleda, govorim joj da idemo kuci. Kategoricno me odbila. Odbrusi mi kratko da idemo setati, jer ne vrijedi ovako fin i suncan dan provesti u kuci.

Bio je to dobar petak, barem sretniji i ispunjeniji nego nekoliko prethodnih.

Čačkam danas po ovim informativnim sajtovma i naidjem na jedan vrlo zanimljiv naslov. Trojica muškaraca, svaki od njih otac, jedan ima dvoje, a ostala dvojica po jedno dijete, odlučili su u čast majkama, ženama generalno, da budu “trudni” jedan čitav mjesec.

Naravno, taj mjesec je 9ti, visoki stepen gravidnosti.

Zanimljiv je način na koji će to izvesti. Na sebi će nositi “trudnički stomak” ukupno težak 15 kg, i sa njim će provesti 30 dana; sa njim će spavati, jesti, kupati se, putovati, raditi etc.

Svaki od njih je prešao 40 godina i mislim da će im biti zabavno, da makar na fizički način opišu taj period kad kičma kvrcka, noge su oteknute, kad žene idu na wc svako malo, teško im je pronaći odgovarajuću poziciju za spavanje i definitvno im je raspoloženje uzdrmano. Sama priprema žene kroz taj mjesec je tegobna. Prvo što se priprema za jedan čin koji ni po čemu nije jednostavan, do samog susreta sa onim što slijedi, strah nervoza i anksioznost, a to je da se navikne na jedan dio sebe koji će, pa možda zauvijek, biti ovisno o njenom biću.

No to na stranu. Tri muškarca se odlučila da “prožive” 9ti mjesec trudnoće. Ovo me pomalo podsjeća na onaj eksperiment sa elektrodama koje su prikačili na dečke da iskuse pa barem neki od porodjajnih bolova. Mada to nije ni blizu onoga što mame prodju, zar ne?

Ne osjećaju pucketanje u karlici, grčenje koje ne može opisati ni jedan dio fiziologije, i osjećaj boli koji rastavlja svaki dio tijela.

Ali nema veze, potrudili su se. Svoje svakodnevne dogadjaje prenose na stranici 3pregnantdads.com. Ako ništa, imaju toliko nezgodnih situacija, da sav taj eksperiment djeluje kao šega nego kao nešto ozbiljno.

Postoji jedan text upravo o kvantumu bolova koje žene osjećaju za vrijeme poroda koje iznosi oko 52 jedinice boli, što je isto skoro kao lomljenje 20 kostiju u tijelu istovremeno. To je zapanjujuće, jer tijelo može da podnese oko 49 jedinica boli prije nego izgubi snagu. Izmedju ostalog, navodi se da se cjelokupna karlica kod žene doslovno rastavi usljed istiskanja bebe u procesu porodjaja, a da ne pričam o svemu ostalom.

Nositi na sebi teret od 15 kg i nositi u sebi živo biće koje se budi kad vi spavate, i spava kad vi radite, nije za poredjenja. Takodjer, teško mi je usporediti bebu koja se okreće i prevrće, udara, i mirujućeg tereta na sebi kojeg mogu zbaciti kad požele.

Jeste za pohvalu, ali ne za pompeznost da zauzima mjesto na naslovnici  Daily Maila.

Neću pričati ni šta sve žene prodju dok hormoni upravljaju njima. To ću već nekim drugim povodom.

Dijeta. Rezolucija o mršanju je postala prava noćna mora. Danima razmišljam o hamburgeru. Sedmica kako mi hamburger, u finom mekanom pecivu sa dosta sosa ne izlazi iz glave. Valjda kad je čovjek gladan, sve mu je ukusno, čak i ono što nikad ne jede. Ko’ ja i hamburgeri.

Nisam ljubitelj brze hrane, koja je prepržena i teška. Ali ovo mi je već par dana toliko urezano u čulo mirisa i okusa. Pa se pitam zašto. Jedem sve zdravo, i ove “superfood” namirnice.

Barem je u mojoj kući hrana oduvijek bila način da se svi skupe oko stola, i da se tu rasprave svi problemi, da se priča o dnevnim dogadjajima. Ručak je poput sata odjeljenske zajednice.

Promatrajući historiju Bosanske kuhinje, vidjet cemo svakakve raznovrsnosti, svakakvu hranu, načine pripreme, izgled, boje, mirise, okuse. Kažu stranci da “nema kuhinje nad Bosansku kuhinju” i da promatrajući način kako se sve priprema, sa kolikom pažnjom i sa koliko ljubavi, malo je reći da naša kuhinja nije kuhinja ljubavi.

Zamislite kako to izgleda kad mama napravi ručak nedjeljom, sarmi, japraka, bureka, baklave, meso toliko mekano, a ni marinirala ga nije, nego ga strpljivo kuhala na šporetu, pazila da ne izgori. Savršeno mekano i ukusno i  toliko sočno da niti jedan restoran ne moze da zamijeni taj Bosanski ručak koji mama jedva čeka da napravi nedjeljom. Od tud i rekoh da su naše kuhinje, kuhinje i sofre pune ljubavi, toplote. Jer gledajući svoju mamu, gledam kako uplete svoje emocije, svoju želju da sve bude savršeno, od obične pogače do svega ostalog.

I za mene vrijedi ona rečenica: “Ko voli kuhati, voli i pojesti!” Mislim da sam to upravo naslijedila od nje.

Imam priličan set kuhara, recepata, a i sama volim zavrnuti rukave i nakuhati sto se kaze “svega i svačega.” Nažalost, sticajem okolnosti, vrijeme mi ne dozvoljava da kuham baš svaki obrok. Ali vikendi su odvojeni za kuhinju, kasike, miksere, kolače, peciva i svakakve poslastice. Od tud i ta rezolucija, da se smrša jer zima je učinila svoje a meni je još ostalo 4 hefte, pa prilično duge. I vjerujem sa još mnogo ideja o hamburgerima i ražnjićima, i raznim mlajc mljac sosevima, kolačima i čemu sve ne.

A danas za ručak je zeljanica. Odoh da parim oči, da je gledam i pojedem pogledom.

Uvijek mi je pisanje prvog bloga bilo relativno kratko, obično bez nekog početka i kraja, i sa nekom dozom treme i isčekivanja na šta bi to moglo ličiti kad se zaključi sa “fajrunt”.

Ali, kako god dodjoh vam i ja, da se družimo, pišemo, dijelimo znanje, dobre i loše dogadjaje. I možda se konačno naučim da pišem sve riječi i slova sa kvakicama.

Emme